Što nam poručuju stranke?

Slijede nam još jedni izbori s praznim porukama i manjkom stranačkog identiteta

Glasanje je u srži demokratskoga političkog poretka. Tim načinom nositelji suverenosti (a to je narod) odlučuje tko će ih predstavljati na razini cijele države, tko će biti politički vođe te tko će provoditi želje naroda u djelo. Naravno, za politologe, ali i za druge društvene znanstvenike, pitanje izbora stožerno je znanstveno i stručno pitanje. Razne komparativne studije istraživale su težnje pojedinaca za glasanjem, kao i regionalne, nacionalne i nadnacionalne motive za glasanje. Najjednostavnija teorija za sve društvene znanstvenike jest teorija racionalnog izbora. Prema njoj institucionalno okruženje utječe na mogućnost glasanja pojedinca ishodom kao i motivom glasanja

Poruke na plakatima ne govore što bi stranke učinile po dolasku na vlast

Pojedinci koji nemaju doticaja s pojedinim političkim strankama – a oni čine većinu glasačkoga tijela – dobivaju podatke o političkim programima tijekom izbornih kampanja putem masovnih medija u širem smislu. To uključuje kako novine, radio, televiziju i internet, tako i plakate, blogove, društvene mreže i niz drugih načina doticaja političara s građanstvom. Zanimljivo, u svijetu kao i u Hrvatskoj, ima malo empirijskih istraživanja o učinku takva oglašavanja i slanja poruka biračima. Pojednostavnjeno, to znači da stranka koja u kampanji troši više novca na komunikacijske strategije postiže veću izlaznost na birališta. Ipak, ne slažu se svi s takvom ulogom medija. Libertarijanski klasici poput Lockea i Miltona smatrali su da sloboda tiska nema breme vlasti nad sobom, već samo slobodno širenje ideja. Teorija društvene odgovornosti govori pak da bi vlast trebala igrati važnu ulogu u tom procesu kako bi se bolje brinula o demokratskom građanstvu. Novije studije, ipak, pokazuju da masovni mediji, a pogotovo oni komercijalizirani, stvaraju među građanstvom političku otuđenost, cinizam i nedostatak orijentacije. To se posebno vidi u kontekstu opće transformacije političkih stranaka koja u sebi uključuje deideologizaciju stranaka i programsko približavanje stranačkih obitelji, promjenu stranačke organizacije, kao i promjene na razini stranačkih sustava, ali, što je posebno važno, i promjene na razini birača. Kako to objašnjava Klaus von Beyme, među biračima se javlja slabija identifikacija sa strankama, opada sudjelovanje u izborima i pojavljuje se sve veća fluktuacija glasova birača. U takvu je okružju svačiji glas važan, pa se pojavljuju stranke koje svoju mrežu bacaju među sve, nadajući se da će uhvatiti što veći broj glasova, tzv. catch-all stranke.

Te stranke stvaraju strukturu političke poruke koja utječe na glasačku izlaznost. Ta politička poruka često se prevodi u slogane i kratke poruke po kojima se pojedine stranke prepoznaju, pa čak i brendiraju. Koliko se god HDZ trudio s novim sloganima, njegova je prepoznatljivost bila i ostala krilatica Zna se!. Bliženjem parlamentarnih izbora započela je plejada izbornih slogana koji bi trebali u sebi sadržavati niz asocijacija na stranačke programe, ideje i usmjerenja. Marketing ideja bi trebala imati ključnu ulogu ponajprije kod neodlučnih birača, koji ne znaju čak ni da li će izaći na izbore ili ostati kod kuće. Oni su posljednji poziv biračima da se nedjelja ne svede samo na odlazak u crkvu ili u gradski park, već da se između toga i obiteljskoga ručka iskaže narodna volja.

Poruke koje vidimo na ovim izborima, barem zasad, odveć su mlake da bi ikoga navele na prosinački izlazak na birališta. Zašto? Jednostavno, poruke su iznimno slabe, dvoznačne, i ne nose u sebi ništa što bi iole pretkazivalo što će stranke učiniti po dolasku na vlast. Počnimo s vladajućom koalicijom. HDZ prije svega počiva na porukama što je učinio u osmogodišnjem mandatu. „Zaštitili smo dječji doplatak i rodiljne naknade“, „Zaštitili smo mirovine i vratili dug umirovljenicima“, „Završili smo pregovore s EU“, „Zaštitili smo dostojanstvo hrvatskih branitelja“, sve su poruke koje počivaju na prošlosti, umjesto na iskazivanju plana za budućnost, a čak i ako to znači da će HDZ-ova vlada, i unatoč krizi, nastaviti zaštićivati te kategorije stanovništva, postoji lagan odgovor rodilja, umirovljenika i branitelja koji nisu zadovoljni i koji bi rekli „nećete, jer niste ni prije“. Nezgodno je i što je slogan „Čuvajmo Hrvatsku“ postavljen iznad kratice HDZ, jer se već pojavljuje između ta dva natpisa dodatak „od“, čime se sloterdajkovskim kinizmom poručuje da Hrvatsku treba čuvati od HDZ-a. Haesesovsku vjeru u Boga i seljačku slogu prati također sukus učinjenoga, od 325 poduzetničkih zona do niza lokalnih postignuća koje je vlast ostvarila uz pomoć HSS-a, s time da HSS prirodno koalira s regionalnim i zelenim strankama, unatoč i svojim konzervativnim stajalištima i dovođenju poznatih imena poput Miroslava Rožića.

Oporba ne zaostaje daleko za vladajućima. Program Koalicije Kukuriku zvan Plan 21 za svoju je vizualno-slogansku inicijativu odabrao folklorni izričaj. „Plan za novi dan“ tako poručuje da će Koalicija osigurati „U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače“, kao i niz drugih lako pamtljivih krilatica koje u biti ništa posebno ne govore.

HDZ obećaje da je protiv novih poreza, što je u skladu s proklamiranim svjetonazorskim usmjerenjem stranke, ali i za zaštitu radnih mjesta javnih djelatnika, koje se ne može micati na osnovi političke podobnosti. I dok je posljednja opaska izravan protunapad na ideju Koalicije Kukuriku da bi se trebala raditi promjena kadra u javnim službama, osiguravanje radnih mjesta i izostanak novih poreza dijametralno su suprotni onomu što je HDZ-ova vlada govorila protekle dvije godine. Premijerka je, naime, upozoravala na rezanja, pa i nužnost novih poreza i smanjenja ionako glomazna državnog aparata.

Četiri stranke, jedan plan, pokazuje da su četiri stranke Koalicije složne, pa makar u skidanju HDZ-a s vlasti, što je ponavljanje povijesti. Njihovi plakati nude i nadljudsku budućnost, pa obećavaju „Dug život, a ne život na dug“, a pomalo pretjerana otvorenost i poziv građanima da predlažu, pitaju i komentiraju ne mora biti samo imidž Koalicije kao plenumaško-demokratske skupine stranaka, već i koalicije koja zapravo ne zna što treba raditi, pa pita narod, ponovno se vraćajući u primordijalno stanje gdje je „narod uvijek u pravu“.

Poruke, dakle, ne daju nikakav konkretan prijedlog, već obećavaju ono što bi moglo dolaziti iz svih političkih opcija, uključujući i one parole koje imaju nadljudski predznak. Time je racionalni izbor ne samo ograničen nego i doveden u pitanje, barem za onu većinu hrvatskih građana koji se o programima ne informiraju u doticaju sa samim strankama, već su podložni izvještavanju medija i pogledom na predizborne plakate. Također nedostaje motivacijskog učinka, koji bi trebao do posljednjega trenutka tjerati ljude na odlazak do glasačke kutije.