Šarolikost vrijedna gledanja

Treba li nam još jedna glomazna revijalna izložba? To pitanje od samog je početka s punim razlogom lebdjelo nad novopokrenutom periodičnom izložbom. Međutim, prvi Bijenale slikarstva nije doživio fijasko i riječ je o izložbi koju svakako vrijedi pogledati

Ideja čelništva Hrvatskog društva likovnih umjetnika o pokretanju Bijenala slikarstva, dakle još jedne u nizu već postojećih revijalnih izložbi, dočekana je uglavnom skeptično, a u nekim slučajevima čak i otvoreno neprijateljski. Rekli bismo, nikakvo iznenađenje! Kao prvo, među domaćim likovnjacima, kada je o upravljanju njihovom krovnom strukovnom udrugom riječ, već dulje vrijeme vladaju sukobi između najmanje dvije suprotstavljene frakcije. Zbog toga svaka inicijativa aktualne upravljačke garniture već u samu začetku nailazi na otpor ili ignoriranje suprotstavljenih im (ne)zainteresiranih kolega. A osim tog – nazovimo ga – čisto subjektivnog unutarstrukovnog problema, postojali su, dakako, i oni znatno objektivniji. Treba li nam još jedna glomazna revijalna izložba? To pitanje od samog je početka s punim razlogom lebdjelo nad novopokrenutom periodičnom izložbom. Čitava stvar, naime, opasno je mirisala na ponavljanje situacije kakvu nam svake godine podastire notorna izložba recentnih radova članova HDLU-a, gdje ionako prevladava slikarstvo, i to većinom ono slabo ili osrednje. U odsutnosti problemske teze odnosno koncepcije, organizatorima Bijenala bilo je, dakle, apsolutno nužno osigurati barem visoku kvalitetu pojedinačnih radova. Ali, u svjetlu već spomenutih sukoba, nitko nije mogao jamčiti da će najzanimljiviji ili najafirmiraniji slikari uopće biti voljni sudjelovati, osobito ukoliko radove moraju poslati na žiriranje. U strahu od takva raspleta, organizatori su izravno pozvali čak osamnaest afirmiranih autora, od kojih se petnaest i odazvalo. Na taj način izložbi je osiguran nužni dignitet, što će se pak ispostaviti gotovo nepotrebnim. Odaziv je, naime, bio zapanjujući; više od 350 prijava! U toj silnoj kvantiteti naprosto je moralo biti i ponešto kvalitete. Žiri u sastavu Đuro Seder, Dalibor Jelavić, Josip Zanki i Tomislav Buntak, kojemu zamjeramo izostanak kritičara odnosno teoretičara, parni broj članova te isključivo muški sastav, imao je pune ruke posla, odabravši konačno iz obilne ponude dodatnih 28 slikara i slikarica.

Matko Vekić, Obični ljudi / unutarnja zbivanja

Bilo kako bilo, prostor Doma hrvatskih likovnih umjetnika preplavilo je obilje različitih slika, a kao važnu atrakciju organizatori su nam priredili i svojevrsnu izložbu u izložbi simptomatično nazvanu I am a Berliner. Riječ je o prezentaciji radova osamnaest slikara što djeluju u Berlinu – po mnogima trenutačno najvitalnijoj slikarskoj sceni u svijetu – koje je odabrao ugledni britanski kustos s berlinskom adresom Mark Gisbourne. Svrha je bila omogućiti izravnu usporedbu dviju slikarskih sredina, u čemu se donekle i uspjelo. Ali, krenimo redom.

Ivan Latin, Triptih

Dominira figuracija

Što se hrvatskoga dijela izložbe tiče, redovitije pratitelje domaće likovne scene možda može razočarati izrazito velik broj prethodno već izlaganih slika. Srećom, u Dom hrvatskih likovnih umjetnika navraća i ona nešto manje revna publika. Nadalje, zamjetna je dominacija figuracije. Današnji slikari – osobito oni mlađe i srednje generacije – teže naraciji, a katkada i individualnoj, posve intimnoj ikonografiji. U nekim slučajevima spomenuta narativnost izvire izravno iz naslikanih sadržaja – ovdje svakako valja istaknuti Martinu Grlić, Fedora Fischera, Sebastijana Dračića ili Mirnu Kutlešu, ali postoje i primjeri – poput Ivice Malčića, Zlatana Vehabovića, Matka Vekića, Lovre Artukovića, Zoltana Novaka i nefigurativne (!) Gordane Bakić – kod kojih će određena slika predstavljajati tek uvod u priču što se nužno nastavlja negdje izvan njezine površine, najčešće u životu sama autora.

Isto tako, zanimljiv je i način kako se današnji slikari nerijetko referiraju na nove tehnologije. Oni se njima, dakako, ne koriste kao sredstvom za rad, ali će ih zato vješto uklopiti u sadržaje slika.

Zoltan Novak, Dio poliptiha Četiri godišnja doba

Nove tehnologije, koje su svojedobno zaprijetile postojanju slikarstva kao relevantnom kreativnom načinu likovnog izražavanja, sada ulaze u sliku kao nadasve izazovni motivi, ali – što je još važnije – i kao nešto posredovanjem čega slikari mijenjaju vlastitu percepciju te na taj način uspijevaju osvježiti odnosno revitalizirati taj drevni likovni medij. Među takve spadaju Pavao Pavlović i Duje Jurić. Doajeni Đuro Seder, Zlatko Keser i Boris Bućan, iako pomalo predvidljivi, također nisu razočarali. U svim trima slučajevima riječ je o kultiviranim, zrelo osmišljenim i uzorno ostvarenim slikama. Zlatan Vrkljan opet se vratio koketiranju s konceptualizmom, ovoga puta diskretno na tragu Duchampova Boîte-en-valise, a valja reći da je to učinio znatno uspješnije nego prilikom ranijih pokušaja. Može li se govoriti o autorima koji eventualno nedostaju? Neki od njih, dakako, nisu zastupljeni zbog razmirica oko upravljanja HDLU-om, i tu ne bi pomogao niti izravan poziv. Ali možda ga je ipak trebalo uputiti! Osobno smatram kako izložbi nedostaje jedan autor za kojega se pouzdano zna da ne pripada nikakvim klanovima ni skupinama. Riječ je o Borisu Demuru i njegovim veličanstvenim spiralama. A volio bih vidjeti – ne znam je li ih žiri odbio ili se nisu ni prijavili – i trio ABS. Njihova kritika, usmjerena možda baš na instituciju Bijenala, nipošto ne bi škodila. Dapače! Valja ukazati i na osobne favorite ove izložbe: to su već spomenuti Zoltan Novak, Ivica Malčić i Martina Grlić, ali najviše od svih Ivan Latin, čiji uradak u transparentnom i naoko jednostavnom sadržaju krije nadasve slojevita i lucidno osmišljena značenja.

Nedovoljno organizirano

A što reći za izložbu I am a Berliner? Kvaliteta radova, kao uostalom i u hrvatskom dijelu, znatno oscilira. Čini se kako je izbor uvelike bio uvjetovan i pregovorima s različitim privatnim galerijama. Na prvi pogled, hrvatska scena posve se ravnopravno može nositi s onom berlinskom. Ali ne mogu se oteti dojmu, štoviše uvjeren sam, kako ovdje ipak nemamo priliku vidjeti ono ponajbolje što berlinska scena nudi. I u Berlinaca, iako u znatno manjoj mjeri, prevladavaju figuracija i važnost naracije. Ipak, apstrakcija u suvremenom svjetskom slikarstvu nipošto nije mrtva; prije dvije godina tiskana knjiga Painting Abstraction: New Elements in Abstract Painting Boba Nickasa to uvjerljivo i potvrđuje. U tom smislu pri donošenju dalekosežnih zaključaka valja, dakle, biti oprezan te se ograničiti na trenutačnu domaću situaciju. Berlinski uzorak, dakako, za takvo što odveć je malen i objektivnim parametrima ograničen. Ono što, međutim, svakako valja zamjeriti izložbi I am a Berliner zbrkan je postav. Djela istoga autora nerijetko su razdvojena, izložba se širi iz Galerije Bačva u Galeriju PM na katu, a tamo kolidira s djelima dvoje hrvatskih autora. Očito, postavljalo se nedovoljno organizirano i na brzinu. Možda je ovu izložbu – po mogućnosti sa još više radova i autora – trebalo organizirati odmah nakon Bijenala, u prostoru Galerije Prsten. Usporedbe kojima se težilo i u tom bi, naime, slučaju bile moguće.

Bijenale slikarstva, prvi po redu, ipak nije doživio fijasko i svakako ga vrijedi pogledati. Mogao je, dakako, biti i bolji, ali to isto – u većoj ili manjoj mjeri – vrijedi i za sve izložbe sličnoga tipa.