Samoća kao sudbina

U samu nazivu Kozarčaninova središnjeg djela, Sam čovjek, sažeta je bitna odrednica njegove poetike utemeljene na kategoriji samoće kao „egzistencijale prije svih drugih“

Prije stotinu godina rođen je, a prije sedamdeset tragično stradao hrvatski književnik, pjesnik, pripovjedač, romanopisac i književni kritičar Ivo Kozarčanin (Hrvatska Dubica, 14. listopada 1911. – Zagreb 4. veljače 1941). Poginuo je nesretnim slučajem tako što ga je, dok je kasno navečer prolazio pored Topničke vojarne u Ilici, ustrijelio stražar. Tečajem kratkotrajna života i desetogodišnjega književnog rada iza sebe je ostavio književno trajan i u korpusu novije hrvatske književnosti važan opus – pjesničke zbirke Sviram u sviralu (1935) i Mrtve oči (1937), zbirke pripovijedaka Mati čeka (1934), Tihi putovi (1939) i Mrlje na suncu, koja je izdana posthumno 1971, te romane Tuđa žena (1937) i Sam čovjek (1937).

Obuzet smrću, strahom i tjeskobom Kozarčanin je naslućivao svoju tragičnu smrt

U malne svim djelima obuzet je smrću, strahom i bijedom, što je zarana zapazio i I. G. Kovačić: „Nitko nije u hrvatskoj književnosti govorio toliko o krvi, o mraku, kišama, provincijskoj tuzi, ljudskoj mržnji, maglama i mrtvacima kao Kozarčanin, te čovjek dobiva dojam da je naslućivao svoju strašnu, tragičnu smrt.“ U žarištu su svekolike Kozarčaninove proze sudbine hipersenzibilnih junaka, neprilagođenih malograđanskoj sredini, progonjenih osjećajem osamljenosti i iskorijenjenosti, rastrganih erotičkim žudnjama… Samotni su to, tjeskobni i žalosni ljudi koji seosku i provincijsku skučenost u kojoj se rađaju i odrastaju zamjenjuju (vele)gradskom malograđanštinom u kojoj skončavaju, unaprijed osuđeni na promašenu egzistenciju obilježenu društvenim, erotskim i moralnim nesporazumima.

Začetnik egzistencijalističke književnosti

Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom, u stihovima je vrlo čest motiv neuslišane ljubavi, samoće, straha, smrti, erotske harmonije prekinute smrću. Slike krajolika korespondiraju s emocionalnim stanjima lirskog subjekta, pa u svojoj interpretaciji Cvjetko Milanja baš na primjeru Kozarčaninove lirike opisuje i znanstveno utvrđuje početak egzistencijalističke poetike u hrvatskom pjesništvu. Erotičkom energijom, rezignacijom, ekspresivnom slikovitošću vezanom za prirodu Kozarčaninova je poezija – drže kritičari – utjecala na modernističko krugovaško pjesništvo iz 1950-ih.

U Tuđoj ženi – pisanoj pod intenzivnim dojmom Krležina Povratka Filipa Latinovicza – vješto je i sugestivno oslikao prazninu i monotoniju malogradskoga života, usput portretirajući tugu i osamljenost izgubljenih egzistencija u varošici. Premda je roman utemeljen na analizi psihe glavnog lika, njegova osjećaja neprilagođenosti i iskorijenjenosti, važnu ulogu imaju i socijalno-kritički komentari u kojima autor analizira opće stanje onodobnoga hrvatskog društva te otkriva vlastita politička stajališta koja nadasve zrcale snažnu empatiju za tzv. malog čovjeka. Tu je, razrađujući motiv bračnoga trokuta, iznio oštroumne kritičke opservacije o žabokrečini u tadašnjoj hrvatskoj pokrajini. Suočenje s provincijskom malograđanštinom i općom moralnom iskvarenošću preosjetljiva glavnog junaka vode u osamljivanje praćeno rezignacijom i depresijom. Sagledavajući junake svoga romana u tokovima njihove svijesti, promatrajući ih kao ljude koji se gube u vlastitoj otuđenosti, Kozarčanin prvi u hrvatskoj književnosti – poslije Krleže – inaugurira narativnu tehniku struje svijesti, zalažući se tako za njezino približavanje europskoj modernističkoj matici.

Novi putovi romana

Spoj socijalno-kritičkih i psihološko-analitičkih elemenata pisac je neusporedivo uspješnije izveo u sjajnome lirskom romanu Sam čovjek, najvažnijem svome ostvarenju, koje ide u red ne samo ponajboljih naših međuratnih nego hrvatskih romana uopće. U samu nazivu djela sažeta je bitna odrednica Kozarčaninove poetike utemeljene na kategoriji samoće kao „egzistencijale prije svih drugih“ (Ante Stamać).

Po žanrovskim odlikama Sam čovjek nasljeduje posebnu inačicu Bildungsromana, znakovitu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. stoljeća: bavi se odrastanjem i sazrijevanjem nadarenoga mladog junaka koji potječe iz pokrajine i nastoji se integrirati u više građanske slojeve, ali ne uspijeva i završava u rastrojstvu kao ubojica (kao što osobnim slomom završavaju i junaci Kovačića, Novaka, Gjalskoga, Nehajeva…) Tu pisac produbljuje i još uvjerljivije razrađuje u Tuđoj ženi naznačene komponente: osamljenost pojedinca, erotske nesporazume bliskih bića i kritiku malomišćanskoga mentaliteta, ali sada u gradu. Likove polaže u konkretnu društvenu sredinu što živi po stereotipima i zakonitostima neprihvatljivima Kozarčaninovim osjetljivim likovima. Zbog toga je život u njegovim romanima i pripovijetkama prikazivan isključivo crno i pesimistički, a svi likovi završavaju tragično.

Osim što je zanimljiv zarad problematike što je obuhvaća, a koja se po mnogočemu razlikuje od tematike njegovih socijalno usmjerenijih vršnjaka koji su tada, instrumentalizirajući književnost, najvećma bili zaokupljeni socijalnom problematikom i književnim angažmanom, Sam čovjek i danas privlači modernošću strukture: umjesto događaja i klasične fabule prevladavaju lirski pasaži u kojima je nerijetko i prava poezija, dugi monolozi glavnih lica i asocijativna motivacija njihovih postupaka, a sam roman u cjelini – po svojoj temeljnoj strukturi – ide u red psiholoških romana toka svijesti i snažnih asocijativnih zahvata.

Kao moderan roman, Sam čovjek uključuje se u modernističku maticu, razbija postojeće ograničene strukturalne i žanrovske odrednice težeći za novim, još nepotrošenim mogućnostima romanesknog izričaja. Tu je Kozarčanin, pisac erudit, uzidao iskustva modernoga svjetskog romana, poput paralelizma radnji, mnoštva značenjskih planova, tematsko-stilskih strujanja i poetološko-metijerskih zahvata, počam od onih koji rese tradicionalni roman, pa do onih naslijeđenih iz tzv. romana toka svijesti. U skladu s tim i tehnika pripovijedanja specifična je – jedinstven je to sintetički prozni tekst u kojemu pisac vješto objedinjuje različite narativne postupke i tehnike, mješavina je to narativnoga i evokativnog izlaganja, strujanja svijesti i podsvijesti, unutarnjega monologa i piščeva dijaloga sa svojim drugim ja. Sva su ta primijenjena iskustva dovela do ukidanja okoštale fabule i kontinuirane radnje znakovite za roman tradicionalne provenijencije. Naoko razliven, amorfan i difuzan romaneskni tijek sjedinjuje i uobličuje snažna i postojana lirska struktura teksta. „Podređujući zakone epskog narativnog oblikovanja lirskom duhu i impresionističkom doživljaju, Kozarčanin je svoje djelo oslobodio pragmatizma i banalnosti same priče (klasičnog ljubavnog trokuta) i uveo lirizam kao samostalnu vrijednost“, zapisao je Krešimir Nemec u knjizi Tragom tradicije.

Središnja dva dijela romana predočena su u analeptičkoj perspektivi, kao svojevrsna retrospekcija glavnoga lika: središnji narativni korpus romana uokviren je dvama monološkim fragmentima iz kojih naziremo da se glavni junak obraća nekom sugovorniku za vlastitim stolom (možda i hipotetičnom dvojniku), želeći mu ispripovjediti svoju životnu priču.

Nesređena proza

Plan pripovijedanja, međutim, nesređen je, Sam čovjek nije roman dobre linije, nego zbroj vrlo uspjelih ili manje uspjelih dijelova, od kojih pokoji ima autonomnost i samostalnu umjetničku vrijednost novele ili pripovijesti, primjerice ulomak što ga je autor predstavio i kao pripovijetku Slučaj informatora tiskanu u Mrljama na suncu.

Kada je stil u pitanju, izvjesno je da pisac nasljeđuje Krležu, navlastito njegovu dugu i značenjski bogatu rečenicu, a osjećaju se i utjecaji Knuta Hamsuna i Dostojevskog.

Kozarčanin je neprijeporno bio veoma nadaren prozaik i pjesnik, ali mu je trebalo vremena da postupno sazri. Kako bi namaknuto sredstva za održavanje obitelji u Zagrebu – kao slobodni pisac u doba kada je to gotovo bilo nemoguće – pisao je mnogo i brzo, surađivao je u najuglednijim hrvatskim književnim časopisima, a od 1938. vodio je kulturnu rubriku Hrvatskoga dnevnika – i nije uviđao da je u njegovoj prozi mnogo riječi, ponekad i dosadna mudrovanja, kadšto neuvjerljiva i artificijelna lirizma i drugoga još neuobličena i nesređena materijala.