Paviljon čuda profesora Rašića

Rašićevo potiskivanje klasičnog autorstva umjetnika je potaknulo da poziv za nastup u Paviljonu shvati kao mogućnost da iskuša više medija, tehnika i načina proizvodnje radova

Umjetnički paviljon istaknuto je mjesto hrvatske likovne scene. U njemu je održano mnoštvo važnih tematskih izložbi, retrospektiva pokojnih klasika, uz niz inozemnih izložbi i brojnih nastupa još živih modernih i suvremenih umjetnika, salona i drugih koncepcija. Ipak, vremešni se stoineštogodišnjak naše umjetnosti pomladio jednim novitetom. Otkako je na ravnateljsko mjesto stupio Radovan Vuković, dotad voditelj velikogoričke galerije Galženica (koja je uvelike izlagala mlađe i suvremene umjetnike, što je važno i za ovu priču), Umjetnički paviljon otvorio se projektu site specific izložbi, što znači da umjetnici nisu pozivani da jednostavno izlože na zidove i podove umjetnine nastale na ovaj ili onaj način i tijekom određenog vremena, već su dobili mogućnost da prostor Paviljona preoblikuju, podrede ga sebi, da ga is/koriste, dijalogiziraju s njim, propitaju ga kao mjesto, povijest, patinu ili tek kao poveći, dobro uređen izlagački prostor. Umjetnici različitih naraštaja iskoristili su tu ponudu, od Miroslava Šuteja do Tomislava Buntaka, od Mirka Zrinščaka do Siniše Majkusa, Damira Sokića i Ivane Franke, Duje Jurića i Kristine Leko. Jednom će, valjda će biti vremena i novca, neka monografija obuhvatiti sve te realizacije, koje će se, nadajmo se, nastaviti još godinama. Rezultat većeg dijela tih pokušaja bile su izložbe koje su otkrivale neke dotad zatomljene adute izlagača. Stari dobri Paviljon očito je svima bio zanimljiv suparnik/suradnik, a ako je dopušteno dati ovlašan i osoban sud, čini mi se da su dosad najkompleksnije odgovore na te izazove dale izložbe Petra Barišića, Ivane Franke i Tomislava Buntaka (no kako nemam podatak jesu li izlagači raspolagali istim budžetom, a znajući koliko su produkcijski uvjeti važni kod site specific uradaka, ne pretendiram ni na kakvu definitivnu subjektivnu, nekmoli objektivnu ljestvicu uspješnosti dosadašnjih realizacija).

Iz postava izložbe

Man in black hrvatske umjetnosti

Od zahtjevna projekta i kompleksna odgovora nije pobjegao ni najnoviji Paviljonov izlagač, slikar, kipar i dizajner Ante Rašić, man in black naše umjetnosti, koji je posljednjih godina javnosti prezentniji bio kao (su)kreator fascinantno dizajniranih postava nekoliko iznimnih izložbi različite provenijencije (od marketinško-propagandnih do klasičnijih autorskih koncepata) nego kao umjetnik koji ispunjava kvotu samostalki u standardnom ritmu. To stanovito potiskivanje autorstva u klasičnom smislu (iako je i dizajniranje izložbi itekako autorski gest) očigledno je utjecalo da Rašić poziv za nastup u Paviljonu shvati kao mogućnost da se predstavi u osobnom i osobenom jedinstvu različitosti, da iskuša više medija, tehnika, načina proizvodnje radova. To raznovrsno izložbeno (samo)propitivanje umjetnik se nije libio nazvati gotovo zaboravljenom, danas gotovo provokativnom frazom Umjetnost je lijepa, s podnaslovom Od kiča do meditacije (jasno, parafrazom naslova knjige Od kiča do vječnosti Vere Horvat Pintarić, koja je na autora ostavila dojam čim ju je davnih dana pročitao, iako se s njegovom tezom da je i kič umjetnost kultna profesorica vjerojatno ne bi složila; težnja pak za meditacijom valjda ipak nikomu ne šteti). Većina suvremene, medijske, post-ovo-i-ono umjetnosti koja je nastajala posljednjih desetljeća ili upravo nastaje po čitavom svijetu daleko je od namjere da bude doživljena lijepom. (Nekad indie band Coldplay u nastupnoj je pjesmi debitantskog albuma 2000. pjevao We live in a beautiful world, što ih nije pokopalo kod cinične engleske kritike. Danas su pak kao nešto društvenokritički, ali i već godinama u statusu stadionske grupe, no retrospektivno mi se čini da je strelovit put ka uspjehu i slavi zakuhalo patetično /iako pjesma nije jednoznačna/, ali vjerojatno iskreno spominjanje ljepote na početku karijere. Rock-digresiju uvlačim u priču jer mislim da ljepota ili ljepota ipak nisu još potrošena, suvišna stanja/definicije/nastojanja, koliko god se skeptični i dominantni arbitri suvremenih umjetničkih scena trudili to dokazati.)

Pobjeda ljepote

No umjetnost je najljepša kad uz nju ide i svijest o njezinoj tamnoj strani. Smišljajući koncept pa i naslov cijelog projekta, Rašić nas nije želio uljuljkati u svijet ugode i konzumacije. Dapače, iza slatkasta naslova krije se namjera da se stvar dovede do ruba, kako i sam kaže, da se pokaže u ukupnosti vlastitih dilema, raspolućenosti, raznovrsnosti, tjeskoba. U pet radova koje ne nastoji objediniti prepoznatljivim, sličnim rukopisom, Ante Rašić predstavlja se i kao performativni slikar koji izlijeva boje po podu Paviljona, u možda malo previše ulickanu radu nazvanu kao i cijela izložba, i kao konceptualni kipar koji propituje koliko je pojam manirističnosti uopće još validan (u središnjem, velikom Historicističkom kabinetu čuda, gdje gigantizirani stiroporni Hrvatski Apoksiomen ozrcaljen stupa u suodnos s blještavilom Paviljona; ja sam ga doživio i kao moguću ironiju na domaću dvojbu, u koji muzej uopće postaviti originalnog Apoksiomena. Vidjevši Rašićeva kolosa pitam se zašto dilemu ne bismo razriješili tako da u jedan muzej stavimo original, u drugi materijalnu kopiju, u treći virtualnu, u četvrti ozrcaljenu, fraktalnu verziju itd.) i kao suptilni, a opet osjetljivi, krhki egoist (rad Ja-ja, s 37.000 plastičnih jaja koja se još i pale i gase – pred njima se možemo zapitati koliko smo spremni gaziti po tuđoj slabosti, a koliko po vlastitom, napuhanom samoljublju) i kao upozoravatelj da sve više toga oko nas (pro)pada (Ovalna skulptura, s pedeset šipki od kojih jedna stalno pada s namjerom da uznemiruje posjetitelje), konačno i kao autor spreman da koncept proširi i izvan granica Paviljona, makar izazvao paniku slučajnih promatrača kad zapaze njegovu uličnu intervenciju nazvanu Na rubu. Nakon što je otpala druga lokacija, ona je u subotnje jutro na kraju postavljena na iličku zgradu pred Akademijom likovnih umjetnosti. Želeći pokazati da je spreman uhvatiti se ukoštac s različitim medijima i ostvariti radove koji bi trebali funkcionirati „...kao jedinstvo suprotnosti“, Rašić je zapravo cijelom izložbom i sam doplesao do ruba, kako onoga na financijskom obračunu izložbe (jer je u štedljivim vremenima teško očekivati veću potporu sponzora), tako i onog osobnog jer se beskompromisno umnožio, kao da je i sam skulptura načičkana neodgonetljivim pitanjima koja proizvodi postmoderno doba i predstavio u širini vlastitih umjetničkih ambicija.

No kada sam dobro pogledao tek postavljena lutka/čovjeka koji je došao do ruba, prisjetio sam se da je u jednom od najavnih intervjua umjetnik sam rekao da rub može značiti kraj – pad, ali da on više vjeruje da može biti i nada novoga početka. I doista, lik s ruba, okupan u sjetnom jesenskom, ranopopodnevnom suncu, nije mi izgledao izgubljen, već kao netko tko će, nakon što se meditativno sučeli s vlastitom pozicijom, odustati od prekoračenja, okrenuti se natrag i spustiti se s napete šipke, s jasnim uvjerenjem da nada i budućnost postoje. Kao što i od Ante Rašića, i nakon ove kompleksne, samoobračunske, temeljite, rubne izložbe očekujemo i buduće složene projekte, jer je pokazao da invencija i ljepota pobjeđuju, čak i u vremenima kada smo ih, u sivoj i beznadnoj svakodnevici, gotovo posve prestali očekivati.