Parlament koji pjeva

U dvijema posljednjim režijskim inačicama Verdijeva Macbetha u Splitu i Nabucca u Osijeku Petar Selem je sintetizirao najaktualnije slike hrvatskoga društva od Dalmacije do Slavonije. U njegovim opernim režijama otključale su se brojne šifre naše suvremenosti, čime nam je ovaj redatelj ukazao na obrnuti aktualitet

Pred Osječanima ove jeseni premijerno je na sceni njihova Hrvatskoga narodnog kazališta prikazana uglazbljena priča o satrapskom kralju Nabukodonosoru, koji spaljuje Jeruzalemski hram. Nije slučajno da je Petar Selem reinterpretirao svoju davnu režiju Nabucca iz 1984, kada je za veliku scenu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu monumentalnu scenografiju stilizirano figuralnih rješenja osmislio Božidar Rašica, a prekrasne tirkizno-plave i crveno-crne kostime izradila Silvija Strahamer. Još je 2007. navještavao redatelj kako treba pomoći posustaloj Osječkoj operi da povrati stari sjaj, pa je četiri godine poslije Selem to i učinio ne samo prilagodbom nekadašnjih scenografskih rješenja nego novim zahvatom u libreto i dovođenjem talijanskih gostiju, koji su zajedno s domaćim glazbenicima Osijeku priredili nezaboravni glazbeni spektakl.

Pjesma o izgubljenoj domovini

Petar Selem režira Verdijevu glazbenu partituru o ludilu koje dođe kao zaslužena kazna svakoj vlasti kada ona zaboravi da se nema pravo nadmetati s božanskim, što će reći kad ta vlast zaboravi na kategorije etičkoga. Libreto za Verdijeva Nabucca, slavnu operu u četiri čina, napisao je davno zaboravljen Temistocle Solera. Nabucco nije samo glazbenoscenski nego je već dugo i mitski događaj u kojem je samoproglašeni babilonski Bog potaknuo vlastite robove da ispjevaju najljepše stihove o slobodi. Pitanje koje ostaje nakon posljednjega spuštanja zastora jest: hoće li robovi kad jednom postanu slobodni uopće i znati pjevati o slobodi? Usud tog neznanja lebdio je i nad osječkom premijerom i njezinom publikom. S nestrpljenjem je publika iščekivala trenutak u kojem će osječki zbor zajedno i bez varijacija otpjevati slavnu ariju prognanika kao da su svi na sceni u isti mah soprani i altovi i basovi i tenori, te zapjevati o misli koja im leti prema izgubljenoj domovini.

Sopranistica Gabriella Morigi kao Abigaille u Nabuccu

Ta zborska pjesma koja počinje slavnim stihom Va pensiero sull’ alli dorate gotovo da je tijekom ovih 170 godina svoga scenskog postojanja bila i poznatija od svog opernog konteksta. Nabucco na opernoj sceni oduvijek je značio iščekivanje te slavne pobunjeničke pjesme. Da je tomu tako, ne svjedoči samo činjenica što je Va pensiero postao nekom vrstom službene himne autonomističkoga talijanskog pokreta za slobodnu sjevernu pokrajinu Padaniju, nego je svoj naboj taj zbor savršeno dobro pokazao za vrijeme događaja koji se zbio ovoga proljeća u Rimu. Bilo je to dok je veliki Riccardo Muti premijerno ravnao jednom svečanom izvedbom Nabucca i kada se predstava u gledalištu pretvorila u političko klicanje Italiji, u poklič za njezinu duhovnu obnovu i reformu njezinih uspavanih institucija.

Politička elita u teatru

U Osijeku nikoga nije bilo tko bi klicao obnovi kulturnih institucija, zato što u Hrvatskoj kulturne institucije još mogu sudjelovati u akcijama razminiranja nekadašnjih ratnih područja, o čemu svjedoči i pretpremijera ovogodišnjega Nabucca, koja je u publiku dovela dobar dio hrvatske političke scene. To što kulturne institucije sa svojim opernim premijerama sudjeluju u akcijama razminiranja pokazuje samo da su hrvatski toposi na svojim poroznim granicama prostori kazališnih, ali ne i stvarnih sloboština, da su prepuni ne samo ožiljaka nego i otvorenih rana. Politička elita koja je ušla u osječki nacionalni teatar i rado se upisala na popis imena onih koji sudjeluju u akciji protiv mina ušla je u svijet opernoga spektakla koji je svoju manihejsku bipolarnost utemeljio na biblijskom predlošku, a svoju teatrološku provenijenciju naslijedio iz isusovačkih crkvenih prikazanja. Naravno to hoće reći da kazališni spektakl takva tipa uklanja sve rampe pa kazališna publika koja uđe u takav teatrološki koncept ulazi u njegovu mrežu s potpunom odgovornošću ne kao promatrač nego kao sudionik spektakla u kojem se pjeva o svim licima i naličjima poludjele vlasti. Elitna publika hrvatskih političara na pretpremijeri Verdijeva Nabucca mogla je čuti divne arije sopranistice Gabrielle Morigi, u čijem je liku impregniran čitav spektar sirenskoga zova vlasti i moći, pa će muzikolozi s pravom reći da je u tom prvom scenski trodimenzionalnom, ali glazbeno preveć kompleksno zamišljenu liku Abigaelle najveći nedostatak Verdijeve uspješnice. No isto tako elitna je osječka publika mogla čuti pjesmu zbora hebrejskih Židova kao središnju točku opernoga spektakla, jer je glavni junak u Nabuccu narod, ali ne naoružani narod pobunjenika i urotnika, nego narod naoružan parlamentom kojega još nema, državnošću koju tek naslućuje. Na sceni slavonskoga Talijina hrama ni Verdijeva opera ni njezin redatelj nisu tek gosti. Ondje je Petar Selem već jednom, i to 1989, režirao istu partituru i njezin libreto. Bilo je to u predvečerje europskog oslobođenja od zapta totalitarnih istočnih režima pa je Selem, kao profesor umjetnosti i kultova staroga vijeka svjestan povijesne anakroničnosti, ali ideološki procjenjujući taj povijesni trenutak sasvim ispravno, uveo na scenu osječkoga HNK jeruzalemski Zid plača. U tom vremenu u Hrvatskoj svi su s entuzijazmom koji je poslije doveden u pitanje vjerovali da je najveći pa i jedini problem budućnosti u rušenju civilizacijskih zidova između Istoka i Zapada, između totalitarnog i kolektivističkog socijalizma, između liberalnih ekonomija i zapadnih demokracija. Danas su u Hrvatskoj zidove plača zamijenili neki drugi kameni artefakti, danas su u Hrvatskoj njih zamijenili stupovi srama, pa je u stihu Oh Mia Patria, si bella e perduta sintetizirana naša mračna i neizvjesna stvarnost.

* * * * *

Dva sprovoda besmrtnog skladatelja

Kada je Verdi u svojoj autobiografiji zapisao da s Nabuccom započinje njegova staza, nije ni slutio da će s njime i završiti njegov zemaljski put. Zatražio je slavni skladatelj testamentarno skroman pogreb s jednim svećenikom, jednom svijećom i križem pa je pokopan na milanskom groblju pored svoje Giuseppine. Nedugo nakon toga odlučila je talijanska vlast da zemaljske ostatke besmrtnoga skladatelja prenese u kapelu Case di riposo. Ne samo da su se tom prigodom na groblju našli predstavnici kraljevske kuće, zatim predstavnici vlada Italije, Francuske, Njemačke i Austrije, nego je devet stotina pjevača pod vodstvom legendarnog Artura Toscaninija otpjevalo ariju zbora iz Nabucca – Va pensiero.

Marulić i Nabukodonosorov satrap

Nije slučajno da je Naubukodonosor čest predmet politički aluzivnih umjetničkih djela. Dovoljno je prisjetiti se Marulićeve Judite i činjenice da je nasilni Holoferno, kojemu je Judita nakon ljubavne noći odsjekla glavu, bio upravo Nabukodonosorov vojskovođa i satrap.

* * * * *

Zbor koji simbolizira narod

O nastanku Nabucca postoji ne jedna legenda. Uspjeh njegove praizvedbe obilježio je kasniju osobnu sudbinu Verdijevu, ali je obilježio i borbu Talijana za svoju prvu ujedinjenu državu. Praizvedba je bila 9. ožujka 1842. u milanskoj Scali, kada je dvadeset i osmogodišnji skladatelj osigurao svjetsku slavu. Prije gotovo 170 godina otpjevao je zbor levita prvi put Va, pensiero, sull’ali dorate, pjesmu o jarmu pod babilonskim otmičarima. Bio je to zbor s kojim se tada identificirao talijanski narod, pa je slavni zborski napjev postao jedna od prvih revolucionarnih himni nacionalnih pokreta. U Verdijevoj operi naracija o vladarskom preobraćeniku sagledana je u duhu postrenesansnih poetika, onih koje su obožavali dramatičari neposredno nakon Shakespearea u Engleskoj ili talijanski isusovci u svojim kazališnim prikazbama kraljevskih i preobraćeničkih melodrama. Te fabule bile su, a i ostale, moćne u pseudoliturgijskim spektaklima, gdje je cijeli svijet igran kao teatar za Božje oči, a gdje je publika doživljavana kao kolektivni lik koji će se etički, ali i etnički odlučiti za jedan od dvaju ponuđenih koncepata: za dobro / sakralno / naš mit ili za zlo / profano / tuđi mit. Naravno nije tu bila riječ samo o dvojstvu publike, nego još više o dvojstvu prikazanoga svijeta. U takvim operama i dramama, a Nabucco je jedna takva naracija, prikazuje se narod kao središnji lik, kao protagonist, kao onaj koji na sceni ne djeluje kao naoružani narod koji mijenja vlast u revoluciji nego kao narod parlament, kao narod podčinjen, ali sposoban iskazati svoju povijesnu poziciju. Takvu narodu dao je Verdi glas u zboru levita, stvorivši unisoni pjev svih glasova od kojih se nijedan neće izdvojiti ili otići u neku tercu tako dragu tadašnjim talijanskim pa i kasnijim zborovima.

Precizna režija

Nabucco je opera političkoga naroda u pretpolitičkom stanju i zbog toga je aktualnost osječke izvedbe danas još i veća nego što je bila one prve osječke Selemove verzije u vrijeme rušenja Berlinskog zida. Verdijev Nabucco uza svu svoju zadanu statičnost poznaje dinamiku prethodno iskazane scenske kolektivnosti, snagu kazališnih i glazbenih događaja u kojima je kolektiv protagonist i u kojima je sreća kao individualno postignuće najprije izrečena u vapaju kolektiva za nekim boljim uvjetima. Zanimljivo je da čak ni Verdijeva obrada biblijskoga predloška, bez obzira na ne uvijek posve jasan dramaturški hod libretističkoga teksta, pokazuje da je Verdi toliko intenzivno čitao starozavjetnu priču o progonu Židova da je iz nje parafrazirao pjesmu levita, u kojoj ne zahtijeva ritualno smaknuće summa diabolicus, nego vjeruje u mogućnost preobraćenja onih koji su mandatari zla. Jer ono što je vidljivo na Selemovoj sceni jednako kao i na Verdijevoj u vrijeme njegovih prvih uspjeha s Nabuccom nije bilo samo ludilo kralja, nego je tu još više riječ o ludilu pretendenata na njegovo prijestolje. Abigaille, koju glazbena kritika naziva „sopranom željeznih pluća“, unosi pretendentsku furioznost u čitavu operu, pa na koncu kada poražena moli Jahvu da joj oprosti grijehe umire sama pod ruševinama Baala. Selem joj u svojoj režiji neće dati takvu smrt jer njegov Nabucco nije drama osvete, nego pjesma ljubavi, pa će ta osoba koja sjedinjuje Eros i Thanatos, osoba kojoj etnička predestinacija korodira etičku, umrijeti na sestrinim rukama mirna jer je i ona dotaknula ljubav. Verdi je stvorio operu koja je svoje napjeve već 1842. prelila na pobunjene trgove, među naoružani talijanski puk. Giuseppe Verdi bio je izvrstan dramski pjesnik, ništa manji nego što je bio genijalan skladatelj. Zbog te činjenice on nema problema kao brojni njegovi suvremenici da mu opera bude i dramska, jer je ona kod njega sinteza lirskog i dramskog, glazbenog i retoričkog. U toj sintezi Verdi u svojim operama, a Nabucco je začetak jednoga posve neobična žanrovskog niza, razrješava problem poetskog teatra, problem kojim se teoretski kasnije bavio T. S. Eliot. Petar Selem u Nabuccu slijedeći to Verdijevo postignuće razvija vlastiti osjećaj dramskoga tako što svoj u prvom redu literarni pogled upućuje prema glazbenoj drami, prema tom amalgamu poticaja koji je za njega i više od plošne sinteze drame i glazbe. Emocije su u ovakvu Selemovu poetskom teatru izražene precizno, u njima ni na ovoj posljednjoj osječkoj izvedbi Nabucca nije bilo psiholoških nejasnoća i nepreciznosti, a razlomljeni izvorni libreto redatelj je povezao idejom o bezuvjetnoj ljubavi iz Pavlove poslanice Korinćanima. Neće to biti prvi put da se starozavjetna fabula kompilira s novozavjetnim idejama da bi prijeteći Jahvin prst zadobio svoju milostiviju dimenziju.

Ono što je za Verdijevu operu velika aktiva, a i za Selemovu režiju, jest da je ona dramaturškim konceptom značila najavu društvenih događaja i da je u njoj zaleđena ne samo glazba i razlomljena mitska priča nego i proročanstvo o slobodi. I kao što se dogodilo jednom prije, u elizabetinskom tragičnom teatru Shakespeareova doba, da su svrgnuti i desakralizirani scenski kraljevi bili najava ne tako udaljene stvarne egzekucije engleskoga kralja, tako je i kod Verdija narod i njegov parlament postao središnjim likm i jamstvom budućih poetski brutalnih, ali spasonosnih političkih događaja. Da bi jedno scensko djelo bilo pročitano kao posve novo, ono u sebi i ne mora nužno nositi nove ideje, nego se mora založiti za raspad onih starih. U dvjema posljednjim režijskim inačicama Verdijeva Macbetha u Splitu i Nabucca u Osijeku Selem je sintetizirao najaktualnije slike hrvatskoga društva od Dalmacije do Slavonije. U njegovim opernim režijama otključale su se brojne šifre naše suvremenosti, čime nam je ovaj redatelj ukazao na obrnuti aktualitiet. Stvarnost koju može akumulirati operni žanr sa svim svojim arhetipskim znakovima posjeduje samo jedan pol operne freske – summa diabolicus.