Nepravda pod krinkom pravde

Reakcija većeg dijela hrvatske javnosti na presudu Haaškoga suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i na spomenute optužnice koje su vukovarskim braniteljima upućene iz Beograda ne pokazuje nespremnost Hrvatske na suočavanje s prošlošću, nego ogorčenost zbog nepravde

Spomenuti zločini i razaranje Vukovara, ali i mnogih drugih hrvatskih gradova i naselja u kojima su i danas vidljive posljedice srpskoga granatiranja, nužno nam nameću pitanje pravednosti presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču na sudu u Haagu. Ne samo usporedba srpskoga razaranja Vukovara i drugih gradova u Hrvatskoj sa stanjem gradova Knina, Gračaca, Benkovca i Obrovca nakon oslobađanja u Oluji nego i druge činjenice, pa čak i srpski izvori, govore u prilog zaključku da spomenute presude, blago rečeno, nisu pravedne. Niti je granatiranje Knina bilo prekomjerno, niti je bilo neselektivno, a što je najvažnije, Srbi nisu napustili „Krajinu“ zbog granatiranja, nego na temelju zapovijedi vodstva „RSK“.

Dakako, sudske presude, bez obzira na to kakve bile i kakva je njihova trenutna politička težina, ne bi smjele znatnije utjecati na pisanje povijesti, pa tako ni na historiografiju o Domovinskom ratu. No čak i kad se uzme u obzir da sudske presude utvrđuju samo pravne aspekte složenih povijesnih događaja te da su one ograničene na utvrđivanje kaznene odgovornosti i ne objašnjavaju povijesni kontekst nekoga događaja ili procesa, ne može se reći da je Haaško tužiteljstvo dokazalo postojanje „udruženog zločinačkog pothvata“ i izravnu odgovornost hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača za stradanje civila i odlazak hrvatskih građana srpske narodnosti tijekom Oluje. Prema istim kriterijima, gotovo da ne bi bilo „završne“ oslobodilačke vojne operacije u ratovima novoga doba koja se ne bi mogla okvalificirati kao „zločinački pothvat“, niti bi bilo vojnog zapovjednika ili političara kojemu se ne bi mogla pripisati odgovornost za ratni zločin.

Uza sve poštovanje prema svakoj nevinoj žrtvi, treba reći da je zločin na Ovčari dio velikosrpskoga plana, a zločin u Paulinu Dvoru incident

Stoga se čini da je spomenuta presuda prije svega politički čin, kojim je oslobađanje Hrvatske proglašeno zločinom. Jednako kao što je politički čin najnoviji pokušaj Srbije da optužnicama protiv vukovarskih branitelja zločinom proglasi i obranu Hrvatske. Dokumenti o slučaju Purda najbolje pokazuju neutemeljenost optužbi iz Srbije, ali i bezobraznost i bezobzirnost srbijanskih tijela, zbog kojih je nevin čovjek dva mjeseca bio zatočen i odvojen od obitelji. Upravo zbog toga bešćutni su i pozivi na poštivanje takve, duboko iritantne, „procedure“, kao i poruka „da se nitko nevin ne treba bojati“. Tko je to spreman radi navodne pravde, odnosno „pravičnosti“, nevin otići u zatvor na mjesec-dva ili koliko već treba dok se „procedura“ ne završi?

Reakcija većega dijela hrvatske javnosti na presudu Haaškoga suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i na spomenute optužnice koje su vukovarskim braniteljima upućene iz Beograda ne pokazuje nespremnost Hrvatske na suočavanje s prošlošću, nego ogorčenost zbog nepravde. Prihvatiti izrečenu presudu i raspravu oko takvih optužnica ne znači suočiti se s prošlošću, nego pomiriti se s nepravdom. Presudom nevinim ljudima pravda neće biti zadovoljena, niti će žrtve dobiti primjerenu zadovoljštinu. Jednako tako, ni pomirenje sukobljenih strana ne može biti ostvareno na temelju nepravednih presuda i neprimjerenih optužnica.

Spomenuta pitanja od iznimne su nacionalne važnosti, tako da odgovor na njih ne bi smio ovisiti o stranačkom opredjeljenju. Za mnoge to više nisu samo pravna ili politička, nego prije svega pitanja morala i savjesti, ali i samopoštovanja; ništa od toga nemaju ljudi koji su ravnodušni, kako prema zločinima, tako i prema nepravednoj osudi onih koji su među najzaslužnijima za obranu i oslobađanje njihove domovine!

Hrvatsko-srpsku suradnju i nastojanja za pomirenjem treba poticati, ali graditi budućnost i govoriti o iskrenom pomirenju nije moguće ako ocjena pojedinih povijesnih događaja nije utemeljena na činjenicama ili, da budem aktualan, ako pravda nije zadovoljena. Nitko dobronamjeran ne može biti protiv dobrosusjedskih odnosa, ni protiv odavanja počasti svim nevinim žrtvama rata, pa tako i sugrađanima srpske nacionalnosti. No pritom treba upozoriti na okolnosti koje su dovele do zločina. Ne zbog njegova opravdanja, jer se zločin ne može opravdati, nego zbog cjelovitosti prikaza povijesnoga procesa. Kad neki javno govore da svi zločini u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću nisu isti, kad se o tome pišu knjige, dvolično je to isto ne reći u slučaju Ovčare i Paulina Dvora. Jer Ovčara ima duboku simboliku, ne samo kao stratiše na kojem je počinjen zločin koji se po razmjerima ne može izjednačiti ni sa jednim mjestom stradanja građana srpske nacionalnosti u Domovinskom ratu, nego i kao mjesto sjećanja na više desetaka masovnih i više stotina pojedinačnih grobnica na širem vukovarskom području, u koje su srpske postrojbe zakopale svoje žrtve. Uza sve poštovanje prema svakoj nevinoj žrtvi, treba reći da je zločin na Ovčari dio velikosrpskoga plana, a zločin u Paulinu Dvoru incident. Oni koji to negiraju, a istodobno govore „da svaki zločin nije isti“, nemaju jednake kriterije i ne mogu biti objektivni. Takvo dvostruko mjerilo, koje se ovih dana hrvatskoj javnosti nameće u raspravama o kažnjavanju zločina iz Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata, najveća je prepreka objektivnom vrednovanju nedavne prošlosti, ali i iskrenoj uspostavi dobrosusjedskih, hrvatsko-srpskih odnosa.