Nauk kazališnog života

Svojom profesionalnom i osobnom biografijom, odnosom prema životu, poslu i suradnicima, studentima, publici i glumcima, Marin Carić jednostavno, onako kakav je i bio, pobija predrasudu o kazališnim redateljima kao autoritarnim i samoživim silnicima. To je prvi zaključak nakon što se uzme u ruke, knjiga specifična karaktera koju su pod jednostavnim naslovom od imena i prezimena njezina glavnog lika objavili Hrvatski centar ITI i Zagrebačko gradsko kazalište Komedija. Možda i sa željom da tako obilježe i desetogodišnjicu iznenadne i prerane smrti toga hvarskoga homo teatralis, čak i unatoč kašnjenju dobrodošla je i referentna literatura ne arhivarima i povjesničarima, kao ni akademskim istraživačima lika i djela, nego onima koji vjeruju u kazalište na način kako je to on činio – iskreno, autohtono i neprolazno.

Izd. Hrvatski centar ITI i Zgk Komedija, 2011.

Specifičan žanrovski hibrid ove knjige, koja je istodobno i spomenar i biografija iz višestrukih i doista različitih očišta, pritom i knjiga dojmova i mali teatrološki putopis, možda je zaista bio i jedini put kako je urednik Hrvoje Ivanković mogao sklopiti cjelinu od različitih karijera i uloga koje je Carić igrao u hrvatskome glumištu. Marinu Cariću (1947– 2000) ovakvom knjigom dana je posveta koju je višestruko zaslužio, a posebno je mjesto u njoj našlo i njegovo pisanje o kazalištu. U tim tekstovima, objavljenim u zasebnom poglavlju, on sam demantira predodređenje koje ga je pratilo zbog česta rada s amaterima i postavlja ga, zasluženo, među redatelje koji praksu ne prepuštaju slučaju, nego o njoj razmišljaju i kad pred njima nije živi materijal. Mnoge zanimljive odgovore, ili barem nacrte odgovora, nude ti ulomci, pogotovo oni posvećeni ambijentalnom kazalištu i odnosu prema dramskom tekstu.

Jedan od onih koji su zaraženi teatrom u najranijoj mladosti, Marin Carić uspio je u životu koji je prerano završio obuhvatiti nekoliko tih naizgled potpuno nespojivih karijera: bio je uspješan i zanimljiv redatelj, osnivač i voditelj kazališnih skupina, ravnatelj drame velike kazališne kuće kao i manjih kazališta, umjetnički savjetnik drugih, kućni redatelj trećih te na koncu i profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. I pritom je u svakoj od tih karijera uspio gotovo nemoguće: kao redatelj biti suvremen iako se najviše od svih kolega bavio tekstovima baštine, pogotovo baštine srednjodalmatinskog podneblja, kao profesor omiljen, kao ravnatelj pošten i prihvaćen... Zato je i popis autora koji su svojim prilozima knjigu doveli do gotovo tri stotine stranica dojmljiv jer pokazuje mnogostrukosti Carićevih lica. Od Božidara Violića, koji ga je srušio na diplomskom, ali mu on to nije zlopamtio nego ga je zadužio time što mu je, iako rođenu Splićaninu, otvorio vrata tamošnjega velikog kazališta; Mate Matišića, kojem je među prvima čitao prvu dramu i u njoj otkrio ono zašto je danas među prvim dramskim i scenarističkim perima u Hrvatskoj, Ive Brešana, koji mu je najprije bio gimnazijski profesor, a poslije i autor kojemu se rado vraćao, Slobodana Šnajdera, s kojim je osnovao kratkotrajnu Putujuću kazališnu družinu Osamljena srca... pa sve do dramaturga Lade Martinac Kralj i Hrvoja Ivankovića, s kojima je surađivao u Splitu i Dubrovniku, Marija Kovača, kojega je, čini se, jedini uspio usustaviti, ili Milana Lakoša kao predstavnika Hvarskoga pučkog kazališta te Dubravke Crnojević kao kazališne i životne suputnice. I samim se izborom kao i mnoštvom suradnika na ovoj publikaciji pokazuje da je Carić zaista u teatarske poslove uveo više ljudi nego mnogi drugi, zahvaljujući svojem kazališnom i socijalnom nervu.

Lako je na kraju reći za Carića da je bio dobar čovjek, ali ta jednostavna konstrukcija traži opravdanje i argumentaciju, čemu služi i ova knjiga. Pokazuje to i film Lade Džidić Čovjek koji je živio kazalište – portret Marina Carića, ostvaren u produkciji Hrvatske radiotelevizije, u kojem govori gotovo polovica autora iz knjige, i koji s knjigom dolazi u paketu, kao audio-vizualna dopuna ne samo tekstovima nego ambijentalnosti koja se iz Carićeva kazališnog rada ne da istrgnuti. Kad je radio u dvorani, kao da je radio zato što se mora tako, dok je pravu kreaciju, čini se po zapisima i svjedočanstvima u ovoj knjizi, pronalazio u materijalnosti ambijenta, bile to Sturine pored Splita gdje je postavio Filokteta, dubrovački kamenolom kamo je smjestio Agamemnona ili cijeli Split za Juditu ili ulice Hvara, najpoželjnije scenografije za produkcije Hvarskoga pučkog kazališta, koje je on i osnovao. Između Kazališne družine Jadran i te druge, neprolazne činjenice hrvatskoga kazališnog amaterizma, s kojom je bio na pola proba kad ga je zatekla smrt, odvijao se kazališni život Marina Carića. Kao da neki drugi, za njega i njemu slične, uopće postoji.