Monumentalnost pejzaža

„Blago tebi o starče, med poznatim r’jekama ovdje / I med vrelima svetim uživat ćeš hlađanu sjenku [...] Blago tebi, o starče, kad polja ostaju tvoja“, pjeva Vergilije u Eklogama, pastirskim pjesmama (ovdje u prijevodu Tome Maretića) kojih stihovi i ugođaj korespondiraju s osnovnim motivom slavonskih ravnica što se ponavlja u fotografskim kompozicijama Marina Topića, koje možemo pogledati u MUO-u. Polja i ravnice, krajolici koje Topić intimno doživljava, na njegovim fotografijama dobivaju živopisnost i širinu. Vječnu živost polja fotograf dočarava ustrajavanjem na kolorizmu, na intenzivnim bojama i efektima svjetla, koje pokušava uloviti na uzoranim ravnicama ili ponad baranjskih močvara. Igre oblika i boja posljedica su čestog snimanja iz ptičje perspektive, što nas dovodi do druge navedene osobine izloženih fotografija: osjećaja širine postignuta i širokokutnim objektivima i već spomenutom perspektivom koja kao da teži pogledom obuhvatiti, obgrliti što više prostora. Na slikama vidimo izmjenu žutih, zelenih, smeđih ploha, s linijama koje su posljedica prolaska ratarskih strojeva, koja je sasvim autonomna vizualna fascinacija, s jedne strane posve neovisna o motivu, ali s druge strane vezana s motivom kao njegova visokoestetsku, poetska interpretacija (slično kao Glihine ili Šimunovićeve gromače u slikarstvu).

Iz ciklusa Slavonija i Baranja

Pejzaži čine najveći dio izložbe, a kako bi se opravdao naslov retrospektiva dodani su još neki, nažalost ne i svi ciklusi plodnoga fotografa. Tako tu možemo vidjeti njegove portrete u crno-bijeloj tehnici, ratni ciklus koji u istoj tehnici prikazuje scene iz razorene Slavonije s ostavljenim crnim rubom koji ima dojam razlivenosti, što sugerira stanovitu ekspresivnost, trenutačnost, dramatiku, svojstvene ratnom stanju, a ne smijemo zaboraviti ni nekoliko prizora životinja, ili svojevrsnih žanr-scena seljaka pri svakodnevnim poslovima.

Kod suočavanja s umjetnikom toliko vezanim uz rodni kraj, nameće se već i odveć iskorištavana sintagma genius loci, koja označava stvaraoca koji u svom mediju uspijeva najuspješnije izraziti karakteristične ljepote nekog kraja. Topić to čini fotografijama koje dočaravaju karakteristične slavonske krajolike u širini njiva i pripadnim bojama, pa se doživljaj Slavonije poklapa s Cesarićevom interpretacijom te zemlje u stihovima: „Po stazi, koja poljem vodi, / Dalekoj đermi žena hodi, / I pjeva zŕ sebe, na putu / Pjesmu široku, otegnutu / Ko ova zemlja što je rodi“. Ritmička savršenost navedenih stihova zaista podsjeća na odmjerene komadiće ravnica, močvara i neba koje Topić izdvaja iz stvarnosti na svojim fotografijama, postižući tako jednostavnost i monumentalnost pejzaža.