Koji i kakvi izbori?

U Hrvatskoj je aktualan politički teatar. Nakon dvadeset godina u kojima su se hrvatski dramatičari većinom bavili pitanjima Drugoga, sanjarenjima, intimom i igrama postmodernističkoga kazališta, a Mate Matišić iz obiteljskoga središta progovarao o politici i izazivao polemike, u trenutku kad je Hrvatska u jednoj od najvećih kriza svijesti i savjesti, i kad se hrvatski političari, tajkuni i kontrolori medija nerijetko nalaze iza ili u blizini zatvorskih rešetaka i kad se donedavnom premijeru sudi, a mito i korupcija otkrivaju se u svim porama društva, kad teatralizacija politike vodi tragedijskim impulsima postavljajući pitanje je li Steinerova Smrt tragedije ipak prerano napisana, na hrvatskim se kazališnim scenama s određenim zakašnjenjem pojavljuju naznake nečega što bi se moglo nazvati političkim kazalištem, premda je pitanje može li se taj i takav teatar baviti bitnim, sad već pseudopitanjima naše zbilje u trenutku kad su one jasne svima i kad srljamo u sve veći ponor krize.

Sven Šestak, Vladimir Tintor i Dean Krivačić

Neposredno uoči izbora u Hrvatskoj, koji dan nakon što je hrvatski predsjednik raspisao izbore i dok je bivši premijer u Remetincu, a sve veći broj nezadovoljnika ostaje bez kruha za život, bez posla i bez perspektive, dok se pravi heroji Domovinskoga rata bore za život ili ubijaju, a televizijski voditelj pozdravlja lažne invalide koji su nam oduzeli prava na život lažno stečenim povlasticama dok oni pravi invalidi tuguju ili umiru napušteni bez ikakvih novčanih sredstava, politički teatar iz ugasloga Sabora prelazi u kazališne kutije. U mjesec dana pojavljuju se Rat i mir, Hrvatska Antigona, Izbori Ludens teatra, premijerno prikazani u Domu mladih u Koprivnici 29. listopada. U Zagrebu smo Izbore, prema tekstu November, napisanu 2007, a premijerno prikazanu na Broadwayu 17. siječnja 2008, američkoga dramatičara Davida Mameta, u solidnom, „komunikativno jasnom“ prijevodu Tomislava Kuzmanovića, gledali 12. studenoga 2011. u prepunom gledalištu Gradskoga dramskog kazališta Gavella, u režiji Darija Harjačeka, uz organizacijsku, umjetničku i producentsku potporu dijela zaposlenika Gavelle, u kojem je zaposlen i tumač glavne uloge Sven Šestak, jedan od pokretača Ludens teatra.

Mametov tekst fokusira Ovalni ured, tj. kabinet i sudbinu bivšega američkoga predsjednika koji se svim snagama nastoji održati na vlasti i dobiti i sljedeće izbore, za nekoliko dana. Scenografija Dinke Jeričević lucidno rješava Ovalni ured spajajući ga s televizijskim i plakatnim reklamiranjem predsjednikove figure, da bi ga otvorila u dvama crvenim naslonjačima, telefonom, i sveukupnim crvenolikim izgledom koji unatoč postavljenim američkim i globalizacijskim zastavama upućuje dijalog u hrvatske prostore, simbole i ikone što se nadopunjuju s dobro složenim kostimima Marite Ćopo.

Pitanje je koliko je hrvatskim gledateljima intrigantan tekst, politička satira s elementima komedije ili obratno, koji sarkastično i groteskno govori o pomilovanju purica na Dan zahvalnosti, o indijanskim pravima i pravima svih manjinskih zajednica, o Kinezima (premijernim Turcima), ujedno pokazujući američku moć novca u svim situacijama marginaliziranih skupina.

Predstava vizualno i produkcijski znatno podiže razinu dosadašnjih Ludensovih predstava. Svi glumci mlađega naraštaja, predvođeni redateljskom palicom vršnjaka im Darija Harjačeka, komedijski dinamiziraju ponuđene situacije, istodobno komunicirajući i s partnerima i s publikom. Ulogu predsjednika Charlesa Smitha, s glumačkim smislom za stalne promjene u zadanim okvirima, ucviljenim i agresivnim glasom pokazujući lažnost i ambiciju političara, ostvaruje Sven Šestak. Predsjednikova savjetnika Archera Browna, superiorna na riječima, a slaba u matematici, također ljigavo ambiciozna, uvjerljivo ostvaruje Vladimir Tintor. Clarice Bernstein, prehlađenu spisateljicu predsjednikovih govora, Jelena Hadži-Manev gradi na kontrapunktu intelektualne bistrine te emotivne i tjelesne slabosti. Dean Krivačić kao Tip s puricama unjkavim tonom slabića i izravnim tonom ucjenjivača ostvaruje iznimnu komičnu ulogu, znatno bolju od uloge prenaglašena Indijanca Dwighta Gracklea.

Produkcijski i vizualno iznadprosječna, uz povremeno gubljenje tempa glumački i redateljski solidna predstava, oslonjena je na tekst koji autorici ovih redaka nije bio nimalo intrigantan, prije iritantno predvidljiva priča o stereotipima. Predstava, koja aktualizaciju ostvaruje i mijenjanjem sijedih perika na glavama predsjednika i autorice njegovih govora te izravnom banalizacijom hrvatske situacije s dodatkom o Remetincu, publici se na ovoj izvedbi svidjela pa je glumce pratila smijehom i nagradila dugim pljeskom.