Kazališni globus - svijet

Hamlet na psihijatriji

London – „Hamlet kao frojdovski san duševnog bolesnika“ najkraće bi se rezimirao prvi susret redatelja Iana Ricksona s nekim Shakespeareovim djelom, premijerno izveden u Young Vicu. Produkcija se odvija ne samo na sceni kazališta nego i po drugim prostorima, a protagonist je drame pacijent Hamlet (Michael Sheen), koji se liječi od „fantazija koje iskazuju potrebu muškog identiteta da se oslobodi opterećenja majkom“. Cijela je predstava tako psihološka, ili bolje psihijatrijska drama, dosljedno provedena i s mnogo aluzija na Freudovo učenje. Polonije se u jednom trenutku pretvara u psihijatra koji pravi bilješke o pacijentu, sam je Hamlet očev duh, a Horacija i Rosencrantza igraju glumice. I ma koliko se kritički tekstovi o produkciji činili zanimljivima, neki koji priznaju dosljednost koncepta pitaju se nije li cilj svake produkcije da oslobodi dramu i iskoristi njezinu složenost. Ovaj Hamlet potpuno gubi svaku političku i društvenu konotaciju i time zapravo biva reduciran na puku psihologiju, tvrdi jedna kritika. Produkcija je usredotočena isključivo na Hamleta i, za razliku od mnogih predstava na isti predložak koje su nam nudile Hamleta bez princa, ovo je princ bez Hamleta, zaključuje Michael Billington u Guardianu.

Sado-mazo Venera

New York – Venera u krznu, nova mračna komedija Davida Ivesa, premijerno je izvedena na Broadwayu, kao odličan dramski dodatak najvećoj svjetskoj komercijalnoj sceni preplavljenoj mjuziklima. Komad o kazališnoj audiciji, na koju, nakon žalosnoga dana za redatelja koji nije uspio naći glumicu za svoju predstavu, dolazi zakašnjela kandidatkinja.

Riječ je o audiciji za adaptaciju poznatoga romana Leopolda von Sacher-Masocha, po kojem je Ivesov komad i dobio ime. Iako duhovita, ovo ni slučajno nije banalna farsa kakve obično igraju na komercijalnim scenama. Studija o erotici i moći, napeta i znatno čudnija i mračnija od svega što se danas uvrštava u komediju, piše u osvrtima. Hugh Dancy u ulozi redatelja odigrao je zapaženu ulogu, ali su o igri njegove partnerice Nine Ariande ispisani panegirici kakve je teško čuti na Broadwayu.

Nije lud Don Quijote nego društvo!

Moskva – Don Quijotea Rusi, zajedno s Hamletom, smatraju najvažnijim neruskim mitom u svojoj kulturi. Zato je veliku pozornost izazvala premijera drame Don Kihot. Perezagruzka, u značenju ponovno napisanog i osmišljenog. Riječ je o radikalnoj adaptaciji desetak godina stare drame u stihu Viktora Korkije Don Quijote i Sancho Panza na otoku Taganrog, u kojem Korkia Čehova vidi kao ruskog Quijotea.

Drama je naizmjenično smiješna, tužna i duboko filozofska, a u moskovskom Otvorenom studentskom kazalištu komad je režirao Evgenij Slavutin, reduciravši opsežnu dramu na niz zanimljivih dijaloga. Don Quijote se u ovoj produkciji nalazi u ruskoj bolnici u kojoj ga liječe od tajanstvene bolesti, a društvo mu čini vjerni Sancho. Naslovni junak, kojega igra Ilija Kožuhar, ovdje je suvisao čovjek u društvu koje je više od njega zrelo za psihijatrijsko promatranje, a cijela je produkcija dobila laskave kritike.

Novi kazališni vjetrovi u Kini

Peking – Kinom ne pušu samo novi gospodarski vjetrovi, kazališni se život rapidno mijenja i okreće prema suvremenim temama. Tradicija se i dalje poštuje, ali klasične kineske dramske forme nisu više jedino što se događa na scenama, sve su prisutniji mladi dramatičari čije drame govore o stvarnosti, a očigledno i publika traži nove forme i aktualne teme. O promjenama najbolje svjedoči i najava koja je ovih dana došla iz jedne od najtradicionalnijih kineskih kazališnih institucija teatra Zhengyici, koji sljedeće godine slavi tri stoljeća od otvaranja. Kazalište dosad posvećeno isključivo klasici, najviše glazbenoj, ovaj je put od šest premijera u sljedećem razdoblju čak tri odlučilo posvetiti suvremenoj drami, što je nezabilježeno u povijesti ovog kazališta. Jedna od (gostujućih) premijera je i Kuhanje sna u režiji Huang Yinga, predstava koja se na ovogodišnjem Avinjonskom festivalu dojmila europskih gledatelja, a osvojila je i kritičare.