Kazališni čin otrgnut trenutku

Kapitalnim djelima iz područja teatrologije i povijesti kazališta te dugogodišnjim profesorskim radom Nikola Batušić presudno je zadužio brojne generacije teatrologa i kazalištaraca, čvrsto definiravši povijesni razvoj hrvatskoga kazališta te pionirski zakoračivši u neistražena teatrološka područja. Činio je to, riječima Borisa Senkera, naslonivši se s jedne strane na discipliniranu germansku kazališnu historiografiju te s druge na ležerniju romansku povijest kroz koju se hrabro upuštao u počesto lucidne interpretacije ikoničkog materijala.

Između ta dva pola kreće se i zbornik posvećen Nikoli Batušiću, Trajnost čina, čiji izlazak iz tiska, nažalost, nije dočekao. „Nikola Batušić izgubio je bitku s bolešću, mi s vremenom. Zbornik mu poklanjamo prekasno, ali od srca – u spomen, hvalu i čast“, stoji u predgovoru urednika Borisa Senkera, Sibile Petlevski i Marina Blaževića. Zbornik, podijeljen u tri cjeline, sastoji se od 31 teksta Batušićevih suvremenika, kolega i nasljedovatelja teatrološkog rada. U prvoj cjelini prikazi su pojedinih njegovih knjiga i teatroloških područja kojima se bavio, u drugoj rasprave i studije potaknute Batušićevim radovima, a u trećoj zapisi koji o njemu govore s osobnog stajališta.

Izd. Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2010.

Tekstovi pokrivaju širok raspon tema, što govori o širini područja Batušićeva znanstvenog istraživanja. Autorove revitalizacije baroka dotiču se Dunja Fališevac i Zoran Kravar, dok se Cvijeta Pavlović i Mirko Tomasović usmjeruju prema kajkavskoj drami, naglasivši važnost Batušićeva revidiranja periodizacije 18. stoljeća, kojemu dopisuje klasicizam, sentimentalizam i predromantizam. Batušićevim razmišljanjima o kazališnom zakonodavstvu bavi se Snježana Banović, vizualnim slojem kazališnoga čina Martina Petranović, a performansom Suzana Marjanić.

Ponajbolji eseji, sve redom znanstveni biseri, dotiču se kazališnih veličina kojima je Batušić posvetio velik broj studija i knjiga. O Gavelli pišu Sibila Petlevski, koja Batušićevo bavljenje vlastitim djedom karakterizira privilegiranom, ali i najopasnijom pozicijom obilježenom intimom obiteljskog odnosa, i Blažević, koji se u eseju Međutnost dramaturgije bavi Batušićevim odnosom poetike i estetike drame prema scensko-izvedbenoj praksi te povlačenjem paralele između Gavelle i pojma dramaturga, koji je po Lehmannu i Primavesiju pregovarač u interesu slobode kazališnog eksperimentiranja i rizika.

Boris Senker analizira odnos Batušića prema Krleži, razvivši ga od slijepa tapkanja u sjeni velikog autora do (diskretna) neslaganja, što pokazuje i revitalizacija Krleži mrska Josipa Bacha, uz završnu summu summarum u knjizi Riječ mati čina, a Pavao Pavličić iščitava prozna djela Ranka Marinkovića, uočivši gotovo dramsku napetost između javnoga prostora i junaka koji iz pozicije aktivna promatrača ispisuje život.

Naslonjena na Batušića te potpomognuta Lacanom, Lada Čale Feldman analizom dubinske i površinske strukture nekih Držićevih komedija dokazuje da je on kao izvore koristio Plauta, a ne, kako je isticao Švelec, njegove prepjeve od strane talijanskih suvremenika, dok Milovan Tatarin u Negromantovu prologu vidi Držićev umjetnički obračun s kritičarima njegovih ranijih komada Tirene i Pometa, a ne nagovještaj autorove političnosti. Luko Paljetak pojam Marinova Njarnjasa prevodi, uz pomoć Dugog Nosa i Pulčinele, u pojam glumca, odnosno lutkara, što Njarnjas-grad pretvara u putujuće lutkarsko kazalište.

Najosobniji tekst Nikoli Batušiću posvećuje Branko Hećimović, koji u obliku pisma stavlja post scriptum na njihovo dugogodišnje druženje, zaokruživši ga od prvih mladenačkih susreta do posljednjih u prijateljevoj bolničkoj sobi. Esejistički dio zbornika zatvara tekst Krešimira Nemeca o knjizi eseja Na rubu potkove, Batušićevu osvrtu na vlastiti život gusto premrežen teatrom, na koji su presudno utjecali obitelj i naslovna potkova.

Uz brojne pozitivne aspekte, zbornik, nažalost, nije ujednačene kvalitete, te neki tekstovi gube iz vida sama Batušića, dok se, na tragu koncepta zbornika kao skupa zasebnih tekstova povezanih osnovnom niti, opisi nekih Batušićevih djela ponavljaju više puta, što u kontinuiranom čitanju stvara suviške.

U svojim djelima, koja, popisana u četvrtom dijelu zbornika (Jasna Ivančić), broje 430 objavljenih jedinica, Nikola Batušić trudio se kazališni čin otrgnuti trenutnosti i pretočiti ga u trajnost. To je dobrim dijelom i učinio, putem tren vlastitog životnog čina pretočivši u trajni čin, odnosno, kako mu je Tonko Maroević napisao u povodu 70. rođendana,

I tekst tvoj sam svom daje počast tvorcu.

Ćutjet ćeš odjek kroz naraštaje

U knjigama zbranim u „Labatorcu“.