Iznimnost lutkarstva

Revija lutkarskih kazališta u Rijeci ove je godine stigla do šesnaestog izdanja, najviše na radost malih gledatelja, ali i starijih koji znaju da lutkarstvo nije umjetnost samo za djecu. U organizaciji Gradskoga kazališta lutaka Rijeka i suorganizaciji Odjela za kulturu Grada Rijeke, ovogodišnja Revija od 3. do 11. studenoga ugostila je trinaest kazališta iz Hrvatske, Slovenije i Francuske. Koncepcija je Revije takva da su uz lutkarske na programu zastupljene i igrane predstave za djecu, čime se izlazi ususret riječkoj publici koja nema prilike često vidjeti profesionalne predstave za djecu. Zato je zanimanje za manifestaciju veliko.

Oni koje nosim sa sobom Compagnie du coin qui tourne, Strasbourg

Recesija i smanjeni budžet ipak su se odrazili i na Reviju lutkarskih kazališta, koja je u boljim vremenima imala više predstava iz inozemstva. Bila je to prilika da se dosezi hrvatskoga lutkarstva usporede s europskim i svjetskim a danas je uzorak i premalen za usporedbe. Ipak, francuska predstava Oni koje nosim sa sobom Compagnie du coin qui tourne iz Strasbourga, kojom je Revija otvorena, pokazala je da su mogućnosti lutkarskoga medija iznimne. Prema ideji Celine Bernhard i Anne Chabert nastala je ganutljiva lutkarska priča u čijem je središtu otac koji je zbog totalitarizma u svojoj domovini prisiljen napustiti obitelj. U uvodnoj sceni njegov grad nadlijeće igračka helikoptera, a u sljedećem prizoru u maketi stana pratimo obiteljsku dramu. Francuski lutkari animiraju minijaturne lutke i predmete. Otac bježi brodom, i sam kao brodski sanduk. S dolaskom u novu zemlju počinje kafkijanska birokratska procedura, u kojoj imigrant biva označen golemim pečatom i oznakom lomljivo zatim se prikazuje očev život u skučenoj hotelskoj sobi, novi prijatelji, posao u tvornici hamburgera, te komentar svakodnevice u obliku televizijskog dnevnika koji vodi lutka Barbie, s vijestima iz njegove domovine. Lutkarska predstava za odrasle, u režiji Michela Price, zanimljiva je i po interaktivnoj uporabi uživo izvedene glazbe kao i videa koji se prenosi na ekran.

Vodeći računa o različitim uzrastima djece, lutkarska revija ugostila je i dvije predstave namijenjene predškolskom uzrastu – Malog dinosaura Kazališta lutaka Zadar u režiji Sunnyja Sunninskog i Naša je mama postala zmaj Gradskoga kazališta Žar ptica iz Zagreba, u režiji Marija Kovača. Kombinacija glumačke igre i animacije lutaka prisutna je u Pinokiju Gradskoga kazališta Scene Gorica, također u režiji Marija Kovača. Predstavila se i Umjetnička akademija u Osijeku, koja je u suradnji s Muzejom Slavonije izvela predstavu U potrazi za čudovištima Hrvoja Seršića. Zagrebačko kazalište lutaka izvelo je Snjeguljicu braće Grimm u režiji Zorana Mužića, a Lutkarska scena Ivana Brlić-Mažuranić iz Zagreba sudjelovala je s Trnoružicom.

Lutkarsko kazalište Ljubljana gostovalo je s Andersenovim Kresivom, u režiji Jana Zakonjšeka, koji predstavu temelji na ideji maloga putujućeg kazališta, pantomimi i klauneriji u kombinaciji s animacijom lutaka. Gradsko kazalište lutaka Split izvelo je Sablasni šešir Omera Raka, u režiji Dražena Ferenčine i Bajku o raspjevanom stablu u režiji Slavča Malenova. Ostale predstave na programu nisu bile lutkarske: Mala djeca, veliki ljudi, u režiji Renate Carole Gatice i izvedbi Dječjega kazališta Dubrava, interakcijskom igrom s djecom iz publike tehnikom teatra sjena približava poznate ličnosti hrvatske povijesti. Nagrađivana predstava Dječak Ivek i pas Cvilek Kazališne družine Pinklec (u koprodukciji s Lutkarskom scenom HNK Varaždin) u režiji Anice Tomić, priča je Đure Vilovića o napuštenom dječaku Iveku i odbačenom psu Cvileku. Drama Slovenskoga narodnog kazališta Maribor u koprodukciji s ljubljanskim Mini teatrom izvela je Ivicu i Maricu redatelja Roberta Waltla, a zagrebačka Mala scena nastupila je s Ovcom za cijeli život, pričom o prijateljstvu i ljubavi naizgled nespojivoga para – Vuka i Ovce.

U sklopu Revije održan je i okrugli stol s temom Kuda ide hrvatsko lutkarstvo? Na kojem je istaknuto kako je studij lutkarstva pri osječkoj Umjetničkoj akademiji važan korak prema profesionalizaciji lutkarskih kazališta, te da se u nekim teatrima već stvaraju nove poetike, ali nažalost mladi školovani lutkari umjesto lutkarstva radije odabiru HNK ili televizijske sapunice. Naglašeno je i da se u hrvatskim lutkarskim kazalištima premalo izvode suvremeni tekstovi domaćih autora.