Interpretacija interpretacije

Ivo Pogorelić kao pojava na svjetskoj glazbenoj sceni izaziva podijeljene reakcije i stajališta. Općenito se smatra sinonimom za vrhunski pijanizam, dok kod redovitih posjetitelja koncertnih zbivanja njegovo ime posljednjih godina budi dojam svojeglava ekscentrična umjetnika. Dok se nekoć na njegova gostovanja u domovini trebalo čekati i po cijelo desetljeće, proteklih se godina odlučuje na sve češće nastupe u regiji, što nam omogućuje i da više uđemo u tajne njegovih netradicionalnih i nekonvencionalnih interpretacija, višestrukih odstupanja od normi što osvježavaju već ustaljene kanone izvođačke prakse u svijetu klasične glazbe.

Ivo Pogorelić prima pljesak poslije koncerta

No dok je na solističkom recitalu 12. ožujka ove godine, također u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskoga, možda čak djelovao pomalo konvencionalno, na posljednjem nastupu u Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije vratio se svojim starim boljkama – vježbanju za klavirom s vunenom kapom na glavi dok publika ulazi u dvoranu, dugom zadržavanju izlaska na početak koncerta do granica tolerancije sa svrhom izazivanja nervoze i napetosti, a onda i jače izraženoj dekonstrukciji partiture koju izvodi. Dok na njegovim solističkim recitalima, kada je sam na sceni, njegovo paradigmatično rastakanje skladateljskoga sloga i zaustavljanje glazbenog vremena u inovativnom tumačenju interpreta-stvaraoca ima smisla, u obliku solističkog koncerta s orkestrom takva odstupanja od izvođačkih normi izazivaju raspad sloga i rascjepkanost forme. Upravo to se i dogodilo uz Zagrebačku filharmoniju, koja sama po sebi rijetko izvodi iznimno zahtjevan najpopularniji koncert sveukupnoga glazbenog repertoara. Svi imamo u uhu to djelo upravo u Pogorelićevoj mladenačkoj izvedbi iz 1985. s Londonskim simfonijskim orkestrom i Claudiom Abbadom, zaustavljenoj na albumu tvrtke Deutsche Grammophon koji ga je lansirao u svjetsku orbitu. Njegova je karakterna, zvučna i dinamična inačica Čajkovskog postala referencija za pijaniste i ljubitelje glazbe diljem svijeta, za sve potencijalne imitatore bez vlastitog umjetničkog viđenja djela. Naravno, kako bi izbjegao moguće klonove, Pogorelić odabire svoje alate i sredstva iz već poznata arsenala rastera radikalnih izričaja. Na momente razvlačeći tijek glazbe do neprepoznatljivosti, u uvodnoj je temi doduše držao tempo, ali je nemilosrdno forsirao klavijaturu već sama po sebi zvučna koncertnog Stainwaya, dok je najljepše i najugodnije trenutke postizao u savršenoj kontroli piana i bisernim nizovima lirske druge teme. U svojoj je interpretativnoj koncepciji drugog i trećeg stavka njegovao zvonki metalni ton, no ustrajavao na svojem, drukčijem taktiranju i raspoređivanju naglasaka, što je stvaralo kolebljiv glazbeni tijek bez jasnih smjerokaza kretanja fraza. Dovoljno osebujan, jednako i vjeran vlastitom klišeju. No sve to čini takozvani brend Pogorelić, zbog čega možda polarizira mišljenja struke, no publika je uvijek na njegovoj strani, osobito ona zagrebačka, koja u svakoj prilici hrli na njegove koncerte, puni dvorane i pozdravlja ga gromoglasnim pljeskom i ovacijama. Tako je bilo i ovaj put, a izraz poštovanja neprijepornom geniju našega doba uputio mu je i naš vrhunski gitarist Petrit Çeku, koji mu je okretao note.

Pod majstorskim vodstvom ruskoga dirigenta Dmitrija Kitajenka Zagrebačka je filharmonija više ili manje uspijevala loviti korak s nepredvidljivim solistom, a na svoje je došla u odlično izvedenoj neoromantičnoj 2. simfoniji Sergeja Rahmanjinova u drugom dijelu večeri.