Imamo li previše stranaka?

Iako se i danas može čuti ona stara o „tri Hrvata u četiri stranke“, broj djelatnih u političkom životu zapravo je malen

Povremeno, a osobito u predizborno vrijeme, kritički se govori o prevelikom broju političkih stranaka u Hrvatskoj. Nastranu to što je riječ tek o formalno registriranim strankama – broj djelatnih u političkom (parlamentarnom) životu zapravo je malen – svejedno se još može čuti ona stara o „tri Hrvata u četiri stranke“. Zanimljivo da ni onda kad je nastala ta doskočica stanje nije bilo drukčije nego danas. Štoviše, od početka stranačkoga života u nas je vrlo često bila predominantna jedna stranka ili koalicija. Ne ulazeći u povijest hrvatskoga višestranačja, dostatno je podsjetiti da su u posljednjih stotinjak godina, u vremenima višestranačja, takav položaj imale Hrvatsko-srpska koalicija (1906–1918), Hrvatska seljačka stranka (1920–1941) i Hrvatska demokratska zajednica (1990. do danas).

Odakle onda ta kriva predodžba o „tri Hrvata u četiri stranke“? Vrlo vjerojatno iz osjećaja ugroženosti hrvatskoga bića, koje se može obraniti samo okupljanjem oko jedne ideje, stranke, vođe… Samo držanje za jedan štap, rezoniralo se, može nas spasiti od nacionalne katastrofe. Sve drugo samo raspršuje nacionalnu energiju, čije je objedinjavanje, s obzirom na odnose snaga u okruženju, preduvjet uspjeha. U državotvornim krugovima osobito se loše gledalo na nove stranke ukoliko se pretpostavljalo da one zastupaju neke posebne, a ne opći interes.

Za razliku, dakle, od predodžbe o hipertrofiranom stranačju, Hrvati su se, u presudnim vremenima (rušenje Austro-Ugarske, bolje pozicioniranje u prvoj Jugoslaviji ili izlazak iz druge), znali homogenizirati kao malokoji narod.

A kakvo je stanje danas? Stvaranjem vlastite demokratske države prošla je opća opasnost, a mnoge pojedinačne pogibelji čine da se politička scena fragmentira. Ulazimo, dakle, u razdoblje bujanja zastupstva različitih interesa, rješenja, viđenja… no ne nužno i stranačkoga života. Kao što vidimo u tekućem predizbornom nadmetanju, uz samo jednu novu (zapravo deriviranu) političku stranku, pojavili su se pokreti, inicijative, nezavisne liste, pojedinci… Sve to događalo se i u dosadašnjim izborima, no za razliku od njih, mnogo toga ukazuje da na ovima „alternativa“ ima realnih izgleda na uspjeh. Da je vrijeme sazrelo za promjene, ukazuje i činjenica što su na njezinu čelu zrele, mahom afirmirane osobe, a ne politički oriđinali, što je bio slučaj dosad.

Uostalom u Hrvatskoj se ne događa ništa novo, nego već viđeno u susjedstvu, gdje su ti procesi odavno na djelu. Od svih europskih zemalja njima još odolijevaju jedino Njemačka i Velika Britanija. Zašto se to događa? Stoga što etablirane političke stranke slijede sumrak ideologija koje su bile njihove temeljne sastavnice.

Je li, dakle, odzvonilo velikim klasičnim političkim strankama? Da, ako prihvatimo da se u povijesti stvari ne ponavljaju. Ne, ako se prisjetimo da je velikih okupljanja oko nekih osnova uređenja svijeta uvijek bilo i da će ih vjerojatno biti. Nova će se dogoditi možda već uskoro kad se ljudima posvijesti da je njihov svijet već dobrano na putu raspolućenja na dva koncepta njegove budućnosti. Jedan ima polazište u radikalnom kidanju s prošlošću i građenju novoga svijeta bez temelja, i drugi koji bi išao naprijed s osloncem na vrijednosti koje su preživjele (objektivnu) kritiku vremena. Ishod tog nadmetanja bitno zadire u živote pojedinaca, njihovih zajednica te svijeta uopće, stoga će ubrzo postati dominantna tema našeg vremena. Oba koncepta dobit će glasnogovornike u političkim strankama, koje će, s obzirom da je riječ o globalnim problemima, vrlo vjerojatno biti masivne.

Stoga savjet velikim strankama: ne očekujte od ovih izbora previše – no učinit ćete mnogo ako preživite. A onda…