Hermetizam čežnje

U svakom novom uprizorenju Čehovljeve drame Tri sestre gledatelj može pronaći ne samo redateljev doživljaj nego i transponirano vrijeme uprizorenja – suvremenost. Milerove Tri sestre, premijerno izvedene 3. studenoga u riječkom Hrvatskome narodnome kazalištu, započinju pogrebnim maršem na pozornici zatrpanoj starudijom: rastavljeni stari ormari, očigledno iz pedesetih godina prošloga stoljeća, stilski stolci i sofe, pokoja izvrnuta fotelja, bicikl, nekoliko starih svjetiljki, veliki ormar u dnu pozornice na kojoj su, osim pokućstva, pobacane hrpe odjeće, dječji drveni vlakić i drvena kolica te – par vrtnih patuljaka. Iznad vrata dva su prozora kroz koje ulaze i izlaze posjetitelji. Obljetnica očeve smrti koja otvara prvi prizor otvara i vrata ormara iz kojih osobe izlaze na scenu. Pogrebni marš blijedi i podsjećanje na raskošan društveni život u vrijeme očeva života, kada su u njihovu kuću zalazili oficiri iz garnizona pretapa se u skromnu proslavu Irinina (Jelena Lopatić) rođendana na koju gosti dolaze koristeći se ormarima kao prolazom u zatvoren i hermetičan svijet u koji je Miler smjestio svoju verziju Triju sestara.

Obiteljska fotografija: Olga Pakalović (Maša), Jelena Lopatić (Irina), Tanja Smoje (Olga), Jasmin Mekić i Alen Liverić, Igor Kovač i Damir Orlić

Dramu o čežnji, nekom boljem životu negdje drugdje, o traženju smisla bivanja u svijetu koji se ne mijenja ili tek polagano degradira prolaženjem vremena, Miler je sveo na nekoliko ključnih trenutaka Čehovljeva predloška. Irinin rođendan, dva-tri kraća doktorova (Denis Brižić) monologa koja obično završavaju njegovim povlačenjem u razbijeni ormar, Natašine (Andreja Blagojević) iritantne i primitivne zahtjeve kojima osvaja sve veći prostor u kućanstvu, maskenbal u drugom činu, Natašin odlazak na vožnju u saonicama s ljubavnikom Protopopovim te odlazak garnizona koji ostavlja gotovo potpuno razrušenu scenu sa zagrljenim sestrama u njezinu središtu. Rečenice što ih likovi izgovaraju svedene su na lajtmotive i njihovo ponavljanje još više naglašava nepromjenjivost dramske situacije, podvlači beznađe i nedostatak snage da se – svako od tih lica – suoči sa stvarnom situacijom. Dramaturške intervencije (Žanina Mirčevska) u izvornik ogoljavaju dramsku situaciju gotovo do banalnosti i time lica postaju sve trivijalnija što predstava više odmiče prema kraju. Sukobi i napetosti, emotivni odnosi među likovima svedeni su na tek nekoliko uspješnih scena kao što je ona između Verešinjina (Alen Liverić) i Maše (Olga Pakalović), u kojoj – iako govore o filozofiji i svakodnevnim trivijalnostima – međusobnim približavanjem, udaljavanjem i nedvojbenom namjerom razmjene nježnosti to dvoje glumaca u potpunosti uspijeva razotkriti pravu narav međusobna odnosa likova koje tumače. Šteta je samo što takvih prizora u cijeloj predstavi nije bilo više.

Čini se da čitav problem ove drame za Milera leži u nekoliko temeljnih teza. Prva bi bila nedostatak životnoga poleta, od kojega jednako pati mlađahna Irina kao i eklatantno umoran i staračkim zaboravom opterećen poslužitelj Ferapont (Zdenko Botić); druga je sveopći nedostatak hrabrosti koji jednako pogađa Verešinjina kao i Tuzenbaha (Igor Kovač), bez obzira što posljednji zbog iskazivanja osobne hrabrosti pogiba u dvoboju sa Soljonijem (Dražen Mikulić). Ključna figura metafore nedostatka osobne hrabrosti za sve tri sestre postaje Verešinjin, kojega je redatelj kostimom (bijelo odijelo) obilježio kao heroja, ratnika od kojega se očekuje da spasi svijet – kako stvarni tako i onaj koji se sestrama raspada pred očima. A upravo on dolazi nudeći aluzije na velika obećanja (sugestivan ulazak Alena Liverića u bijelom odijelu i s bijelom vojnom naprtnjačom na leđima), podsjećajući na život u Moskvi i prodajući životnu filozofiju kojom se zanese Maša, da bi na kraju otišao ne ispunivši nijedno. To da su u Verešinjina usmjerene sve nade, u jednoj se sceni pokazuje i doslovno jer mu svi prisutni žele pripaliti cigaretu. Ironizacija i odmak koji dramske situacije gledatelju može učiniti komičnima svodi se na očuvanje privida sadržana u rečenicama koje izgovara Andrej (Jasmin Mekić) o Nataši kao dobroj i ispravnoj supruzi, kao paralelizam onima koje Kuligin (Damir Orlić) izgovara o Maši koju „voli ma što da se dogodilo“. Jer sve je u Milerovoj varijanti Čehova podređeno tomu da se naglasi bezizlaznost i sverastuća melankolija, koja na kraju predstave kulminira u starom meksičkom šlageru i polakom odumiranju svjetla. Toj melankoliji pridonose interpretacije Jasmina Mekića i Tanje Smoje (Olga). Osobito se to odnosi na scenu u kojoj Mekić donosi potpuno rastrojena Andreja, što se, čuvajući kćerku Sofijicu, igra drvenim vlakićem i ponavlja kako nikad neće postati profesor na Moskovskom sveučilištu jer je zadovoljan time što je član Upravnog odbora kojemu je Protopopov predsjednik, kao i na scenu u kojoj Olga potpuno odustaje od bilo kakva sukoba s Natašom, a koja je pak u interpretaciji Andreje Blagojević naglašeno iritantna, bahata i primitivna. Ipak, u takvim se ekstremima gubi ponešto od finoga čehovljevskog humora koji svojim licima prije svega pristupa s velikom dozom ljubavi, blagosti i simpatije te se u svakom, imalo klasičnijem pristupu, na kraju predstave ta ljubav osjeti kao tužno pristajanje na sve ljudske slabosti i pogreške.

U Milerovim Trima sestrama ne možemo se oteti dojmu da iza trivijalizacije problema koji opsjedaju Čehovljeve likove postoji i doza nerazumijevanja i osude za životnu nemoć, nedostatak odgovornosti i odustajanje od samih sebe. A sve to predstavu čini drukčijom od onoga što bismo od Čehova očekivali. Suvremenijom i destruktivnijom u isti mah.