Ganga kao umjetnost

Malokad je u prepunoj velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu bilo više oduševljenja prikazanim, više glasovnih decibela, pjesme, osmijeha i srdačnosti nego te ranojesenske večeri 14. listopada. Tada je u organizaciji Ogranka Matice hrvatske iz Gruda, a uz dobro domaćinstvo Središnjice Matice iz Zagreba, bilo uistinu impresivno i efektno predstavljanje Grudskog pivanja. Projekt Grudsko pivanje multimedijski je uradak koji se sastoji od 2 CD-a tradicionalnih napjeva grudskoga kraja pa i šire Hercegovine i Imotske krajine, ponajprije gange, ali i džotavice, putničkog pivanja, dipla i gusala te književnog djela; prigodnih tekstova Joška Ćalete, fra Andrije Nikića, s tekstovima svih pjesama i imenima svih izvođača. Sve je to izvrsno dizajnirano i ilustrirano prigodnim fotografijama. Uistinu, taj iznimni projekt dugogodišnjega mukotrpnog, ustrajnog i sustavnog rada urednika Tomislava Matkovića, omiljenoga „Tome s Radija Grude“ i suradnika Mile Sesara i Dine Pešorde može konkurirati za najprestižnije nagrade glazbenog žanra. I ne samo to, to je možda i najmanje važno, ovaj projekt mogao bi biti kvalitativna i psihološka prekretnica koja će ponajprije nama samima pokazati koja to mi neotkrivena blaga imamo i pokrenuti nas k izlazu iz kojekakvih razvikanih pomodarstava, a gangu uzdići u kategoriju iznimne i zaštićene kulturne baštine te je ponuditi bez ikakva srama i kompleksa svijetu kao naš tradicionalni kulturološki nacionalni brend.

O svemu tome su na predstavljanju, uz neskrivene emocije, stručno pripremljenim i pomno biranim riječima govorili Damir Zorić, gospodarski tajnik Matice hrvatske, Jozo Marić, bivši saborski zastupnik i ministar prosvjete, kulture, znanosti i športa HR Herceg-Bosne, Joško Ćaleta, etnomuzikolog s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i sam urednik Tomislav Matković.

Možda je do ovog događanja i mogla stajati formulacija o gangi kao „gruboj, primitivnoj, nestandardnoj i netemperiranoj glazbenoj formi, koja ostavlja dojam istosti i ponavljanja iako se varijacije provode u svakom trenutku navedenog glazbovanja“ iz obrazloženja Zakona o proglašenju gange kao zaštićene nacionalne kulturne baštine, ili pak o nekom primitivnom obliku izražavanja pojačanih emocionalnih stanja iz nepažljivo stvorenih ili čak podmetnutih neargumentiranih naših predrasuda o gangi, ali vjerujem da više nitko od brojnih nazočnih ovom događanju neće dijeliti to mišljenje. Način na koji su grudski gangaši i gangašice odjeveni u narodne nošnje prezentirali svoje pjevačko i glazbeno umijeće može se usporediti s najkvalitetnijim klapskim pjevanjem, vokalnim jazz- i blues-izvedbama ili pak vokalnim opernim intervalima, a diple i gusle mladog finalista televizijskog „supertalenta“ s najboljim izvedbama razvikanog jazz-saksofona i gitare romane. Dojam je da i ovdje prikazanoj postojećoj kvaliteti i zanimljivosti tradicionalnoga glazbenog izričaja još nedostaje sustavna šira medijska promocija ili možda jedan dobro pripremljen koncertni spektakl poput klapskog Ne damo te pismo naša na Poljudu, koji bi gangu izdigli iz lokalne na nacionalnu i internacionalnu glazbenu razinu. Primjerice, tradicionalni indijanski Cheyene March Song tek je prezentacijom putem megafilma The West Stephena Ivesa postao svjetski hit prodavan i preslušavan u desecima milijuna primjeraka.

Iznimna vrijednost ovog projekta pokušaj je otkrivanja onog uvijek skrivenog, a tako tajnovita i zanimljiva poetskog izričaja gange. Hrvatski haiku ili možda mnogo više od toga, u tih desetak riječi, skupio je, sažeo, sublimirao; povijest i tradiciju, bogobojaznost i domoljublje, ljubav i patnje, pohvale i podmetanja, humor i čežnje, molitve, ambicije, nostalgiju, političke aktualnosti, erotiku, ekspresiju i što sve ne. Eh, koliko se toga može iščitati iz primjerice: „ Ja sam rođen kraj matice vode, gladan kruha i željan slobode“ ili djevojačkog vapaja „Kako ću ti majko bit crvena, pura žuta, kapula zelena“ ili pak iz istinskog hita te večeri „Dabogda se privrnula na me prikolica puna udovica“ ili one s vjerojatnom primisli na suđenog generala Gotovinu „Otkad Ante iz Zagreba ode, mi Rvati nemamo slobode“. Uistinu, ne doima li se to mnogo jače, dublje, srčanije, iskrenije, duhovitije, prodornije od izvornoga japanskog haikua?

Gotovo smo sigurni da će odjek Grudskog pivanja i Tomin voditeljski entuzijazam uz adekvatnu potporu institucija poput Matice hrvatske ili Instituta za etnomuzikologiju i folkloristiku, potaknuti i druge gangaške družine iz Hercegovine i Dalmacije na kvalitetniji rad, potaknuti na i ovdje spominjano organiziranje znanstvenog skupa o gangi te možda zaintrigirati i pokrenuti pojedine glazbene stručnjake i pedagoge na stručni pristup, detaljnije proučavanje i modernije usmjerenje gangaškog pjevanja, možda i kroz glazbene škole. A kad bi ganga u nekom našem budućem filmskom megahitu poslužila kao glazbena kulisa barem toliko uspješno kao na prigodnom domjenku za sve nazočne nakon promocije, kad je u potpunosti zasjenila brojne slasne mesne i mliječne delicije i vrhunsko hercegovačko vino i rakiju, vjerujte, ni Oscar ne bi bio tako nedostižan.

Na žalost svih onih koji, zbog ranije preuzetih obveza, neobaviještenosti i prostornog ograničenja dvorane nisu bili tu, a na istinsko oduševljenje svih nazočnih, uz dužnu zahvalnost voditelju, predstavljačima, a posebno izvođačima, i sve pohvale organizatorima, bila je ovo neponovljiva fino ugođena večer, dostojna i dostojanstvena prezentacija Grudskog pivanja u stolnome hrvatskome gradu i njegovu hramu kulture.