Gadovi s ruba društva

Herzogov Loš poručnik nije prepravak Ferrarina Okorjelog policajca, jer su posrijedi filmovi potpuno drukčijih mjesta i vremena radnji, baš kao i stilskih i narativnih postupaka, postuliranja naslovnih protagonista te sugestivnih, no znatno različitih ugođaja

Kad je doznao da glasoviti njemački redatelj Werner Herzog s glumcem Nicolasom Cageom želi snimiti prepravak njegova kultnog filma Okorjeli policajac iz 1992, znameniti američki nezavisni filmaš Abel Ferrara tu je vijest popratio riječima: „Želio bih da ti ljudi skončaju u paklu! Nadam se da će se jednom zateći u istom tramvaju koji će odletjeti u zrak!“ Ni Herzog nije želio Ferrari ostati dužan, pa je na ove riječi uzvratio pitanjem: „Tko je Abel Ferrara?“ te dometnuo: „Nemam pojma o kome je riječ, no neka se čovjek slobodno bori protiv vjetrenjača, poput Don Quijotea! Nikad nisam pogledao nijedan njegov film.“ Srećom, verbalni sukob dvojice velikih umjetnika ubrzo je okončan nakon što je postalo jasno da Herzog ne priprema prepravak Ferrarina filma, nego da želi ponuditi novu interpretaciju vrlo intrigantna i potentna scenarija Victora Argoa, Paula Calderona i Zöe Lund, koji je Abel Ferrara uobličio u najbolji film svoje redateljske karijere, remek-djelo koje mnogi drže i najuspjelijim filmom 90-ih. U prepucavanju dvojice redatelja uslijedili su znatno pomirljiviji tonovi pa je Herzog ustvrdio da, premda navodno uistinu prethodno nije čuo za Ferraru niti gledao neko njegovo djelo, dva filma dijele samo izvorni naslov i okvirni zaplet o psihofizičkom propadanju moralno izrazito neprihvatljiva protagonista.

Nicolas Cage i Eva Mendes u vrlo dobrom ostvarenju kultnog Wernera Herzoga

Doista, Herzogov Loš poručnik nije prepravak Ferrarina Okorjelog policajca, jer su posrijedi filmovi potpuno drukčijih mjesta i vremena radnji, baš kao i stilskih i narativnih postupaka, postuliranja naslovnih protagonista te sugestivnih, no znatno različitih ugođaja. Dok je Ferrarino djelo egzistencijalna psihološka krimi-drama i iznimno snažna moralka naglašene religijske simbolike, Herzogovo je ostvarenje noarovska drama s elementima krimića, čija se subverzija ponajprije očituje u prikazu čuvara zakona kao ništarije i žestoka narkomana.

Katarza palog anđela

Harvey Keitel kao „okorjeli policajac”

Smješten na nimalo glamurozne, prljave i opskurne sporedne ulice New Yorka na samu početku 90-ih, na mjesta na kojima vladaju kokain, kriminalni polusvijet i zločini svake vrste, Ferrarin Okorjeli policajac pripovijeda o grubom i nasilnom bezimenom murjaku, čovjeku ogrezlu u korupciju, narkomaniju i nemoral, kockarskom ovisniku koji se nimalo ne razlikuje od kriminalaca koje svakodnevno progoni, a kojeg će slučaj silovane opatice nagnati na katarzu. Slično većini najuspjelijih ostvarenja redatelja odrasla na Warholu i Pasoliniju, među kojima se vrsnoćom izdvajaju snažne gangsterske drame Kralj New Yorka i Pogreb, a u kojima Ferrara beskompromisno i bez imalo komercijalnih ustupaka istražuje tamno naličje ljudske naravi, i Okorjeli policajac snažna je i dojmljiva moralka izraženoga religijskog simbolizma. Iznimno mračnu, tjeskobnu, nasilnu, nelagodnu i oporu priču o posrnulom poručniku, svojevrsnom palom anđelu kojega na put katarze i iskupljenja izvodi susret sa silovanom opaticom, njemu etički superiornom, bezgranično blagom, dobrom i Bogu predanom osobom, odlikuje dojmljivo realističan i gotovo nepodnošljivo pesimističan prikaz suvremenoga svijeta zaglibljela u bezakonje, amoral i opačine svake vrste. Pad protagonista na društveno dno Ferrara, koji je prema vlastitim riječima cjelinu zamislio kao poemu o izgubljenom pojedincu, slika vrlo tamnim tonovima, s osloncem na maestralan nastup Harveyja Keitela, koji u interpretaciji intenzivno prelazi granice glumačke autodestruktivnosti i dočarava svu dubinu ponora u kojem se može naći ljudska duša.

I Ferrara i Herzog osebujni su autori intenzivno posvećeni sedmoj umjetnosti, čiji su filmski junaci ljudi na rubu, psihotični osamljenici i nerijetko fanatici na putu samootkrivanja, koji je ujedno put samouništenja. Najbolji filmovi oba redatelja obiluju duševnim i tjelesnim nasiljem te se bave složenim pitanjima protagonistova suočavanja s vlastitim demonima i borbe za njihovo prevladavanje, uz kontekst koji često uključuje propitkivanje religioznosti i katoličanstva. I Ferrarini i Herzogovi antijunaci ljudi su razdirani unutrašnjim dvojbama i nemirima, gdjekad ovisnici i često psihotični autodestruktivci koje nemogućnost obuzdavanja vlastitih nagona i redovito tragične izvanjske okolnosti tjeraju na prelazak granice psihofizičkog integriteta.

Nemogućnost iskupljenja

I Werner Herzog, sin Hrvatice djevojačkoga prezimena Stipetić, koji je s Fassbinderom i Wendersom tijekom 60-ih i 70-ih godina činio udarni trolist novoga njemačkog filma, radikalan je i beskompromisan filmaš koji nikad nije posebno držao do oblikovnih i narativnih formi. Ljubitelj opere čiji se stil rada i pristup odabranim temama često uspoređuje s onima Richarda Wagnera, redatelj je ponosan što se u procesu realizacije filmova nikad ne koristi storyboardom, koji često radi na autentičnim lokacijama, u čije se kreativne vrhunce ubrajaju naslovi Fatamorgana, Aguirre, gnjev božji, Tajna Kaspara Hausera, Stroszek, Nosferatu, fantom noći, Woyzeck i Fitzcarraldo te kojega suradnici i sugovornici često opisuju kao ekscentrika i ne osobito ugodnu osobu s kojom je vrlo teško surađivati.

Nakon što se tijekom 90-ih činilo da je Herzog redatelj zreo za mirovinu i da je odavno rekao sve relevantno što je imao, on se tijekom protekloga desetljeća s uspjehom vratio dokumentaristici te među ostalim snimio i nagrađivani dokumentarac Grizzly Man. Loš poručnik iz 2009. njegov je zasad pretposljednji igrani film, nakon kojeg je iste godine realizirao zapaženi naslov My Son, My Son, What Have You Done s pričom o psihotičnom mladom mistiku koji ubija vlastitu majku. Premda Herzog i dalje ne zazire od provokativnih sižeja te karakterno i moralno kompleksnih pojedinaca, u Lošem poručniku u cjelini ipak ne uspijeva ostvariti sve potencijale koje posjeduje. Posrijedi je neosporno vrlo solidno ostvarenje u kojem autor naznačene etičke aspekte prilično zapostavlja te u storiji o grubom policajcu ogrezlu u korupciji koji gubi tlo pod nogama nepotrebno apostrofira bizarne detalje. Riječ je o svakako zanimljivu i sugestivno režiranu, no i nedovoljno tjeskobnu i mračnu putovanju u mutne i blatnjave vode Mississippija nedugo nakon što je uragan Katrina poharao New Orleans. Herzog i suscenaristi William M. Finkelstein i Victor Argo taj grad prikazuju kao mjesto s ruba civilizacije koje presudno usmjeravaju životinjski nagoni redom sumnjivih i mračnih ljudi koji u njemu žive. U filmu koji otvara prizor zmije što pliva poplavljenim New Orleansom, u koji su umetnuti subjektivni kadrovi iguane i aligatora koji promatra prometnu nesreću, a koji zatvara kadar akvarija, taj grad jest usporediv s Ferrarinim New Yorkom, u smislu da su oba grada svojevrsne Gomore kojima i u doslovnom i u prenesenom smislu caruju animalni instinkti. No dok je superiorniji i slojevitiji Ferrarin film moguće čitati kao jasnu parabolu o katoličkom osjećaju krivnje, kod Herzoga ta dimenzija izostaje, možda i iz razloga što je on na katoličanstvo prešao kao šesnaestogodišnjak. Njegov protagonist Terence McDonagh posve je korumpiran murjak, ovisnik o kokainu, kocki i klađenju, kojemu je život na oštrici britve glavno egzistencijalno pogonsko gorivo. On drogu krade iz policijske evidencije, kladioničarima je dužan mnogo novca, održava površnu vezu s privlačnom prostitutkom Frankie, i u tom je smislu tipičan Herzogov, ali i Ferrarin antijunak. No ono što ga razlikuje od Ferrarina poručnika jest to što će u konačnici, kad se već čini da je u posrtanju i propadanju prešao rub, umjesto iskupljenja po cijenu svog života ipak odabrati kompromisno rješenje koje će mu omogućiti da s malom stankom nastavi po starom. Herzog je cinik i u određenom smislu realist koji svog poručnika na samu kraju ostavlja kao nagrađivana pajkana oženjena trudnom Frankie, koji će nakon proslave u vlastitu čast otići u zabačenu uličicu orobiti sitnoga dilera. A možda je Herzog i veći pesimist od Ferrare, jer u njegovu paklenom polusvijetu iskupljenje i spas naprosto nisu mogući. Sve u svemu, Loš poručnik Wernera Herzoga vrlo je sigurno i povremeno nadahnuto režiran, vizualno dojmljiv, efektno atmosferičan i mjestimice začudno poetičan film, u kojem autor s vremena na vrijeme uspijeva nadići žanrovske konvencije i gdje ima mjesta i za kadar u kojem duša netom ubijena čovjeka plešući odlazi u limb.