Duhovnik, pjesnik, umjetnik

Zbirka pjesama Odjeci fra Vendelina Karačića predstavljena je 8. studenoga u Velikoj dvorani Matice hrvatske. Fra Vendelin rođen je u Gornjem Crnču pokraj Širokoga Brijega 18. studenog 1942, a za svećenika je zaređen 1967. u Sarajevu. Od 1990. živi i radi u Širokom Brijegu. Dosad su mu objavljene knjige Dosjetke i šale s mirisom tamjana, koju je napisao u suautorstvu s fra Lucijanom Kordićem, Šale i bacanije u sjeni zvonika, zbirka eseja Svjedočanstva vremena te likovna monografija Fra Mirko Ćosić. Od 1970. vodio je projekt osnivanja samostanske riznice na Širokom Brijegu i projekt osnivanja Franjevačke galerije Široki Brijeg, u kojoj je voditelj umjetničkoga programa od njezina osnutka 1990. Jedan je od utemeljitelja Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru sa sjedištem u Širokom Brijegu, na kojoj predaje filozofiju umjetnosti. Zbirka pjesama Odjeci posljednje je u nizu njegovih djela, a knjigu je izdao Ogranak Matice hrvatske u Širokom Brijegu u suradnji s Franjevačkom galerijom Široki Brijeg.

Na predstavljanju su o knjizi i njezinu autoru govorili akademik Ante Stamać, predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić i Milan Bešlić, član Glavnoga odbora Matice hrvatske. Stamać je izložio strukturu knjige te je analizirao svaki od pet ciklusa pjesama koje se nalaze u zbirci – Odjeci iskona, Odjeci davnine, Odjeci tišine, Odjeci života i Odjeci neba. Istaknuo je kako fra Karačić osluškuje, a ono što čuje izražava odjecima. Objašnjavajući značenje svakoga od spomenutih ciklusa, akademik Stamać napomenuo je kako fra Vendelin omogućava da čujemo odjeke iskona, davnine, tišine, života i neba, a pritom je svaki od tih ciklusa „odjek metafizičke jeke, s njom istodoban i na istim zvučnim valovima“. Premda, prema riječima akademika Stamaća, fra Vendelin u svojim pjesmama progovara o nekim vječnim filozofskim temama, kao što je to pitanje bitka u ciklusu Odjeci iskona, on o njima ne zbori filozofskim rječnikom, niti kani biti analitičar i tumač bitka, nego „svojim prozračnim stihovima jednostavno podrazumijeva da takvo bivanje, takav iskon postoji te da sve što postoji u svijetu teži istini samo ako rečeno slijedi iskonsko bivanje“.

Nakon akademika Stamaća riječ je preuzeo predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić. Istaknuo je važnost jezika u poeziji, ustvrdivši kako se fra Vendelin služi jezikom visokonjegovane književne kulture. Poručio je i kako je jezik fra Vendelina Karačića toliko pitak da čitanje jednostavno teče, bez ikakva ometanja. Usporedio je to s dobrim zidarom, koji nakon što obavi posao ne ostavlja nikakve popratne tragove, pa ono što je stvorio izgleda kao da je niknulo preko noći. „Majstori ne vole pokazivati svoju muku, znoj i žuljeve. Tako je i u slučaju fra Vendelina, premda je u njegovoj knjizi ta muka evidentna“, dodao je Zidić. Spomenuo se i A. B. Šimića, nalazeći kod njega i fra Vendelina još nešto zajedničko, osim rodne im domovine. To zajedničko opisao je riječima „biti jednostavan, a biti dubok“, parafrazirajući stih Tina Ujevića. Ipak, dodao je kako je fra Vendelin uspio zatomiti svoje uzore te progovoriti vlastitim jezikom.

Nakon Zidića, o fra Karačiću govorio je i Milan Bešlić, no stavio je naglasak na njega kao osobu, a ne prvenstveno pjesnika, kao njegovi prethodnici. Dotaknuo se njegova profesorskoga rada na Likovnoj akademiji u Širokom Brijegu, koju je utemeljio u suradnji s fra Jozom Pejićem. Spomenuo se i fra Karačićevih pisanih i likovnih radova, brojnih izložaba koje je organizirao, preuređenja i adaptacija crkava na kojima je radio te drugih aktivnosti. „Sve su to načini na koje je fra Vendelin pridonosio duhovnosti hrvatskoga naroda“, istaknuo je Bešlić, ukazujući kako se u fra Vendelinu objedinjuju duhovnik, pjesnik, likovni umjetnik i kulturni radnik.“