Dragocjeni trenuci djetinjstva

Odmah na početku treba naglasiti da ovo nije obična knjiga za djecu. Naime, bilo je i vrijeme kad se držalo da knjige namijenjene djeci moraju biti infantilne, stereotipno poučne, strogo utvrđenih tema koje su trebale biti primjerene djeci. Srećom ta su vremena iza nas i fenomenu tzv. dječje književnosti pristupa se s drugih estetskih i etičkih vizura. Slika odabrana dječjeg nukleusa teži autentičnosti, kreativnoj samosvojnosti i oduhovljenoj ravnoteži svijeta s kojima se dječji subjekt identificira. Nesređeno i neuravnoteženo globalističko vrijeme ne pruža baš primjere koje bi trebalo slijediti: učestalost nasilja, gubitak estetskih i etičkih kriterija, globalna epidemija internetskih surfanja nisu postulati koji potiču odanost domu, zavičaju, domovini. Riječju: privrženost bližnjemu!

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Splitu, 2011.

Zato me ugodno iznenadila proza pjesnikinje Marine Čapalija Zloćun Pločun, kojoj je ovo prva knjiga za djecu, nakon sedam poetskih zbirki na zavičajnom idiomu (Veli Drvenik) u kojima je afirmirala sigurnost i zrelost poetske riječi. Upravo poezija je prava riječ za te „priče o djevojčicama i oblaku“. To je nesputana, kreativna sinergija s mediteranskim zavičajnim ambijentom, ostvarena bogatstvom osebujnoga pjesničkog izraza u kojem prevladava osjećaj za lijepo i dobro, za čudesno i maštovito: „Otkrivao je sve o kiši. Katkad mu se činilo da je, upisavši se u školu, upao u kišu problema, ali nije odustajao. Nije volio kisele kiše, ali je saznao da njih ima sve više. Pomagao je kišnoj glisti i kišnoj sjeni. Znao je sprezati glagol kisnuti. Najdraži predmet mu je bio Ples na kiši i za tu je prigodu nabavio jedan veliki šareni kišobran i cipele koje su neprestano šljapkale: šljap! šljap! Lokvice su postajale lokvetine, kišice kiše, kišetine i kišurine. Vodene bujice su urlikale i toliko se derale da su vododerine postale. Glava mu je bila puna padalina i oborina.“ (U Školi padanja kiše)

Bogata metaforika i izražajnost jezika potiču i razmiču percepciju dječjega vidokruga. Priče o djevojčicama i nestašnom oblaku Zloćunu Pločunu svojom fabulom vraćaju stvarnosnom svijetu tako potrebnu osjećajnost koju bi trebalo promicati i njegovati da poljubac, zagrljaj i dodir budu manifestacije ljudskosti. Opušte-na zaigranost tih priča vraća u dragocjene trenutke djetinjstva, a opčinjenost bajkovitošću i oslobođena mašta dominiraju i u naslovima koji u sebi nose esenciju zbivanja: Djevojčice koje izazivaju kišu, Domina Mina Misec Misečina, Zlatica Balumbica i oblaci koji se tuku…

Priče Marine Čapalija šalju, da uporabim danas popularnu sintagmu: pozitivne vibracije. One plediraju za smijeh, radost, ljepotu prirode; za dijalog i druženje. Za ljubav. I za malo tjeskobe, zato što lijepost života nemilice prolazi i ne vraća se…

„Di gredu dani ča prohodu, di noći gredu ča odhodu?“, pita se pjesnikinja Marina Čapalija na kraju ove neobične knjige za djecu obogaćene maštovitim ilustracijama Silvane Juraga. Eto, i ja se solidarno pridružujem tom tjeskobnom pitanju: Kamo gredu ovisti dani popantani?