Doslovnost što guši

Već prvim koračajem na antičku orhestru, a pozvani u slavu sama boga Dioniza, junaci antičkih tragedija pretočili su se u kanone zapadne civilizacije, postavši ključne (scenske) točke valorizacije budućih vremena i prostora. Brojni su se autori tijekom povijesti utjecali upravo antičkoj tragediji kao kriku razuma u nerazumnosti vremena, čineći to barem dvojako. Dok su jedni testirali održivost tragičkih starina u vlastitim suvremenostima, putem ih prilagođujući i asimilirajući, drugi su, oprečno, čitali suvremenost kroz okvire starine. Tim putem zaputio se Miroslav Međimorec, omotavši našu suvremenost tradicionalnim i čvrsto skrojenim Antigoninim ruhom, tek kontekst priče prilagodivši aktualnim događajima. Tako je brata naslovne junakinje zamijenio bratom po oružju, generalom kojemu je Antigona bila bliska suradnica u minulom ratu, a kojega politička vlast želi ukloniti.

Scena iz predstave: Vlatko Dulić i Nela Koscis kao otac i kći / Snimio Tomislav Šmider

Već početna ideja ukazuje na vjernost originalu, što pojačava činjenica da se glavna junakinja, iako je sastavni dio našeg vremena, zove Antigona. Osim što to ime u novom kontekstu ne djeluje nimalo životno, jasnim imenovanjem junakinja je i prije stupanja na pozornicu presudno opterećena zadatošću vlastitih odluka i sudbine, kojima se vjerno pokorava. No životnost i nije težnja autora koji cijeli komad podređuje osnovnoj tezi da junaci rata postaju žrtve mira za koji su se borili i izborili. Potvrdu te teze postiže brojnim političkim parolama i doslovnostima koje počesto prelaze u etiketiranje (generala osuđuju isključivo glasovi koji govore srpskim jezikom) te crno-bijelom podjelom likova čvrsto određenih na samom početku. Tako je od prve riječi jasno da policijski istražitelj zauzima poziciju izvršitelja Kreontove zapovijedi, kojega predstavlja nevidljiva, ali moćna ruka politike, dok predstavnici medija već u prvoj sceni dobivaju žig negativaca koji svojevoljno stvaraju javne istine, sve za potrebe medijske buke i iste one politike. Jedini likovi koji se u predstavi odmiču od početne karakterne točke su Antigonin otac i suprug koji, opet očekivano, postaju žrtve medijskih manipulacija.

Redatelj Zoran Mužić u središnju poziciju predstave stavio je dijalošku bitku u kojoj policijski istražitelj pokušava slomiti istinu u Antigoni, naslonivši se time na dijalog Antigone i Kreonta u Sofoklovu izvorniku. Važnost i ozbiljnost te bitke lomio je i ironizirao umecima emisije Istinom protiv laži, koja je montažom i medijskom manipulacijom poništavala Antigoninu žrtvu, prikazujući je uzaludnom. U stvaranju lažnih istina Mužić se poslužio velikim videozidom što je nametljivošću i neizbježnošću ukazao na nemoć pojedinca pred novim moćnicima, znatno ubojitijim od tradicionalnoga policijskog pendreka.

Nela Kocsis Antigonu je oblikovala plošno i nedovoljno životno, prikazavši je marionetom slijepo vođenom tek vjerom u generala. Ta vjera gušila je u njoj majku, suprugu i kćer, ali i na početku sugeriranu sumnju u generalovu nevinost, koja je putem iščeznula. Tek bi u trenucima najvećih lomova na površinu provirilo majčinstvo, što je djelovalo prilično neuvjerljivo. S druge strane, vrhunci Antigoninih polemičkih točaka svodili su se na mnogo puta izrečene parole u čast ratne istine i pravde. Takva naslovna junakinja djelovala je papirnato, a njezin lom i scenski neuvjerljiva smrt nisu djelovali tragično, već logično, poput nužnoga pada jednog sustava, odnosno vremena, pred naletom suvremenosti.

Aleksandar Bogdanović vrlo je uvjerljivo oblikovao policijskog istražitelja, dosljedno pletući mrežu oko junakinje, lomeći je pasivnim napadima, ustrajnošću i upornošću, sve vrijeme iza maske smirenosti kuhajući buktinju bijesa. Završni izostanak te buktinje poklopio se s nemoći policijskih metoda pred naletom moćnih medija. Mladen Vulić Antigonina je supruga oblikovao nervoznim i ogorčenim, uvjerljivo prikazavši (odveć) nagao preokret od slijepe potpore do ljutita odbijanja uzrokovana medijskom manipulacijom. Vlatko Dulić sukobom žive nutrine i vanjštine u gašenju vrlo je dobro dočarao sukob nekadašnje moći i sustigle je nemoći u ocu naslovne junakinje. Davor Svedružić korektno je odigrao plošan lik urednika, dok Tara Rosandić nije glumački objasnila brzinski preokret od mlade TV-novinarke pune ideala do pijuna u urednikovim rukama.

Miljenko Sekulić scenu je u potpunosti ogolio, rascijepivši stražnju kulisu, čime su emitirani videoprilozi izlomljeni, poput istina koje su nudili. Kostimografkinja Danica Dedijer maskirnim je odjevnim predmetima uputila na poratno razdoblje, dok je minimalno korištenje glazbom Arsena Dedića bilo tek u funkciji atmosfere.

Na račun scenske potvrde osnovne teze Miroslav Međimorec je u Hrvatskoj Antigoni žrtvovao slojevitost strukture i karaktera te živost dijaloga, odveć često bježeći u doslovnost. Bez obzira na to, predstava je zanimljivo prikazala obrat u poziciji moći, koja u našim vremenima prelazi s krute policijske palice na znatno savitljivije kameru i pero.