Živjeti s genijem

Prev. Ivana Šojat-Kuči, Fraktura, Zaprešić, 2011.

Tom Coraghessan Boyle američki je 63-godišnji pisac, autor dvadeset proznih knjiga, od kojih su tri romana prevedena na hrvatski, u izdanju Frakture: Pričaj, pričaj je vrlo uzbudljiv i filmičan triler, u romanu Dr. Seks T. C. Boyle bavi se životom i djelom pionirskog istraživača ljudske seksualnosti Alberta Kinseyja, a i upravo objavljen hrvatski prijevod Boyleova romana Žene također je romansirana biografija. Iz perspektive njegova izmišljenog učenika Japanca Tadashija Sata T. C. Boyle u Ženama ispisuje životnu priču slavnog američkog arhitekta Franka Lloyda Wrighta (1867–1959), pionira tzv. organičke arhitekture, koji je na vrlo originalan način razradio ideju kontinuiranog unutarnjeg prostora, u središte svake građevine stavljajući čovjeka pojedinca te svaki projekt rješavajući neovisno o prijašnjem kao jedinstvenu i neponovljivu kreaciju (najpoznatiji su Guggenheimov muzej u New Yorku, tokijski hotel Imperial, te niz tzv. prerijskih kuća).

Ipak, roman se tek površno bavi Wrightovom umjetnošću, već T. C. Boyle naglašava analizu umjetnikove osobnosti, osobito u svjetlu njegova odnosa spram drugih ljudi, u prvom redu brojnih žena u koje se strastveno zaljubljivao, ali ih ubrzo vrlo ravnodušno napuštao. Frank Lloyd Wright naime triput se ženio, a tri njegove supruge i jedna ljubavnica zapravo su protagonistice Boyleova romana i nositeljice priče, čijih je života Frank Lloyd Wright bio sidrište, njihov pokretač, ali i breme. Jer, kako saznajemo, Wright je bio ženskar, nepopravljivi zavodnik koji je za neumorno šarmiranje svih žena oko sebe uvijek imao alibi da su sve one potencijalne klijentice, ili pak supruge potencijalnih klijenata, te da su one te koje bi svoje muževe mogle nagovoriti na neki projekt za koji će njega angažirati. No Boyleova je teza da su sve Wrightove brojne žene bile tek prolazni hirovi jer je zaljubljenost u sama sebe bila jedina vrsta ljubavi za koju je slavni arhitekt bio sposoban; prema ženama se ružno ponašao, dok je djecu doživljavao kao iritantnu skupinu stranaca. Svoj je pečat Wright ostavljao kako na neživim stvarima (građevinama koje je projektirao) tako i na ljudima; kućama svojih žena dizajnirao je interijere i pokućstvo, a njima odjeću, ali je utjecao i na njihovu psihu, prilagođavao je ljude svojim hirovima i potrebama nesvjestan grandiozna opsega svog egoizma i totalitarne autoritativnosti. Osim u odnosu sa ženama to je uočljivo i u odnosu s učenicima, u čije se živote upletao, podređujući ih svojoj volji i neutralizirajući njihovu inicijativnost.

T. C. Boyle za pripovjedača mudro uzima upravo Wrightova učenika, čiju autsajdersku poziciju stranca (Japanca) iskorištava i poradi obogaćivanja romana društveno-analitičkom komponentom, u čemu se prepoznaje poveznica s autorovim romanom Dr. Seks. Radnja je naime, baš kao i kod spomenutog romana, smještena u vrijeme obilježeno puritanizmom (prva polovica 20. stoljeća), u vrijeme u kojem mnoge osobne slobode još nisu bile osvojene, a ljudi su bili sputavani brojnim konvencijama, ali i nelogičnim zakonima. Primjerice žrtve preljuba, unatoč svojoj nevinosti, trpjele su omalovažavanje i osuđivanje okoline, a T. C. Boyle se, osim spram licemjerja kad je u pitanju sfera seksualnosti, s posebnim (a kako spoznajemo, i opravdanim) žarom okomljuje i na beskrupuloznost novinara žednih senzacija, zbog kojih su spremni gaziti i preko leševa. A ni leševa u priči ne nedostaje, Wrigtovu drugu ženu Mamu Borthwick Cheney i njezino dvoje djece u napadu bijesa ubio je sluga kojeg je ona otpustila nakon što je pretukao svoju zaručnicu. Prije gđe Borthwick Wright je bio u braku s Catherine Tobin, koju je oženio kad mu je bilo devetnaest, a njoj šesnaest, i koja mu je rodila šestero djece. Utjehu nakon Mamine smrti Wright pronalazi u društvu ekscentrične slikarice i kiparice te morfijske ovisnice Maude Miriam Noel da bi se, nakon vrlo burna i – zahvaljujući Miriaminu trudu – senzacionalističkog i skandalima začinjena razlaza, konačno skrasio s crnogorskom plesačicom Olgivannom Lazović Milanov Hinzenberg.

Arhitektoniku romana obilježava rertrospektivna naracija s pripovjedačem u trećem licu jednine, a priča se odmotava unatrag – započinje s posljednjom suprugom Olgivannom, najviše se zadržava na liku ekscentrične Maude Miriam Noel, da bi se okončala epizodom ubojstva gđe Borthwick. Vrijeme koje je Wright proveo s prvom suprugom Catherine upoznajemo u fragmentima, putem dijaloga i pripovjedačevih komentara, a priča je nadograđena i potpričom o životu naratora, Japanca Tadashija, čija pripovjedna, ne posve pouzdana pozicija, autoru služi i kao svojevrstan štit, jer je prikaz slavnog arhitekta daleko od idealizirajućeg.

T. C. Boyle rabi funkcionalan, protočan stil, vrlo vješto čitatelja uvlačeći u priču, bez uporabe nepotrebne ornamentike, ali uz pomno dozirana zrnca ironije i humora te dirljivosti (vrlo dojmljivo dočarana nasilna pogibija Mame Borthwick i njezine djece). Naravno, nije riječ o monotonom, anestetiziranom pripovijedanju, već autor kombinira izričaj s obzirom na osobnost lika koji je trenutno u središtu pozornosti. Tako Tadashijeva poglavlja obilježava reportažni stil, a Olgivannine dionice trezvena racionalnost, dok je na stranicama s Miriam kao nositeljicom radnje riječ o furioznijem, kaotičnom, kićenijem, a na trenutke čak i pompoznom pripovijedanju, što je u potpunosti u skladu s njezinom ekscentričnom i razuzdanom prirodom. No najdojmljivijim se dionicama ispostavljaju grubim naturalizmom garnirane epizode s Julianom, ubojicom gđe Borthwick i njezine djece, kao fokalizatorom. Psihološka karakterizacija, kako Franka Lloyda Wrighta tako i njegovih žena, vrlo je uspješno provedena, iako je prigovor moguć zbog gotovo potpunog ispuštanja iz priče arhitektove brojne djece, osobito s obzirom na patnje koje su im prouzročila Frankova napuštanja njih i njihovih majki. No Wrightova djeca statisti su u romanu, vjerojatno jer su takvu ulogu imala i u očevu životu.

Žene su poučna, ali i dinamična i uzbudljiva fikcionalna biografija, dojmljiv portret genija toliko obavijena oblakom vlastite genijalnosti da često nije zapažao ni uvažavao potrebe i emocije drugih. A ujedno je to roman o idealizmu, o žudnji za svijetom kojim vlada estetika, a ne nužda. Ni okrutnost. Ni licemjerje...