Umjetnost kao način života

Ophođenjem i stilom odijevanja Davor Matičević kao da je objedinjavao dvije naizgled nespojive životne filozofije: dendizam i boemštinu. Postoji, naime, nešto što dendijima i boemima često može biti zajedničko, a to je, dakako, sklonost k umjetnosti. Zahvaljujući upravo umjetnosti dendiji su u mogućnosti osjetiti boemsku nesputanost, a boemi uživati u dendijevskom hedonizmu. A Matičević suvremenu likovnu umjetnost nije samo obožavao i – nećemo pretjerati ustvrdimo li – savršeno poznavao, on ju je doslovno živio. Upitamo li se tko je u Hrvatskoj, u današnjem smislu riječi, bio prvi moderan muzejsko-galerijski kustos, njegovo ime naprosto mora ući u najuži izbor. Ali koje to uvjete mora ispunjavati kustos da bi uz to bio još i moderan? Sposobnost teorijske elaboracije, najčešće posredovanjem teksta u popratnom katalogu izložbe, tek je jedan od njih. Moderan kustoski rad na području suvremene umjetnosti započinje predviđanjem odnosno prepoznavanjem najzanimljivijih umjetničkih pojava, nastavlja se aktivnom suradnjom s izlagačima tijekom osmišljavanja i postavljanja izložbe, potom slijedi već spomenuta teorijska elaboracija, a cjelokupan proces završava analizom postignutih kulturoloških učinaka. Davor Matičević svemu je pobrojanom uvijek pridavao podjednaku pažnju; vrstan kustos, po njegovim shvaćanjima, mora istodobno biti i istraživač, i kreator, i organizator, i teoretičar, i animator. Kustos se, dakle, bavi jednom specifičnom i nadasve složenom praksom – nipošto samo teorijom! – u kojoj stjecanje novih iskustava ne smije voditi k rutini, dakle kobnom gubitku radne znatiželje, a samim time i strasti.

Suvremena umjetnička praksa naslov je knjige u kojoj su sabrani – njih točno 34 – neki od važnijih Matičevićevih tekstova izvorno objavljenih u razdoblju između 1971. i 1993. Nastala kao rezultat plodne koprodukcije između izdavačke kuće Durieux, Muzeja suvremene umjetnosti i Hrvatske sekcije AICA, ova nevelika knjiga nedavno se i zamalo nezapaženo pojavila u izlogu jedne zagrebačke knjižare. A radi se o nezaobilaznom izvoru za razumijevanje hrvatske i jugoslavenske likovnoumjetničke situacije tijekom dijela posljednje trećine prošloga stoljeća obilježena fenomenom Nove umjetničke prakse, a potom i Nove slike. Pravom malom biseru, rekli bismo. S uređivanjem ove knjige, znalačkim izborom predgovora napisanih za kataloge samostalnih izložbi, započela je Matičevićeva dugogodišnja – također prerano preminula – suradnica i prijateljica na poslu Marija Gattin, dok njezin konačni izgled dugujemo sadašnjoj kustosici u Muzeju suvremene umjetnosti Radmili Ivi Janković, koja se uz uvod pobrinula i za uvrštavanje nekoliko fenomenološko-kritičkih tekstova nastalih u povodu većih skupnih izlagačkih projekata. Takav pristup, dakako, uvjetovao je i podjelu knjige na dvije ravnopravne i podjednako zanimljive cjeline; nakon inteligentno sročenog uvoda čitatelj najprije nailazi na skupinu tekstova objedinjenih nazivom Pregledi i pojave, potom će uslijediti Predgovori samostalnim izložbama, a posljednje stranice rezervirane su za popis cjelokupne i kronološkim redom pobrojene Matičevićeve bibliografije.

Davor Matičević u društvu spremačica / Snimio Mio Vesović

Knjiga Suvremena umjetnička praksa dostojan je hommage karizmatičnoj osobnosti Davora Matičevića. Već iz fotografije na naslovnici – snimio ju je Velizar Vesović – možemo mnogo toga saznati. Ona prikazuje elegantno odjevena Matičevića kako se nimalo ne ustručava uzeti grablje u ruke i, vjerojatno u posljednji trenutak uoči početka vernissagea, dotjerivati još poneki detalj na Martinisovoj poznatoj videoinstalaciji Kameni vrt. Perfekcionizam i nesebična predanost poslu u Matičevićevu slučaju, naime, pravilo su, nipošto iznimka. A jedna druga fotografija smještena na unutrašnjosti ovitka – sada je autor Mio Vesović – svjedoči o radnom ozračju što ga je samo on znao postići: prikazuje ga kako, okružen spremačicama, u potkošulji stoji na ljestvama i postavlja izložbu Ususret Muzeju suvremene umjetnosti. Muzej je, eto, napokon stigao, ali Matičević ga nije uspio dočekati. Nema ga već više od sedamnaest godina. Tragovi njegova rada itekako su živi, što ova knjiga na najbolji način i pokazuje.