U slavu života

Balet Grk Zorba postavljen je, kao hrvatska praizvedba, početkom kolovoza na 57. splitskom ljetu. Sada je predstava prenesena na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta, što uvijek donosi neke nedostatke i prednosti u odnosu na izvorno rađenu predstavu za otvoreni prostor na Prokurativama. Na Splitskom ljetu u izvedbi su sudjelovali orkestar i zbor Splitske opere pod ravnanjem dirigenta Harija Zlodre, koji je za to ostvarenje dobio nagradu Judita za glazbeni program. I to je glavni nedostatak kazališne izvedbe, da se sada izvodi uza snimljenu glazbu, što umanjuje snagu cjelovitoga doživljaja. Scenografija Dinke Jeričević, koja je na otvorenom imala važnu funkciju da omogući promjenu prizora, ovdje je smanjila prostor proscenija. No zatvorena pozornica zasigurno daje bolje uvjete za stvaranje potrebnog ugođaja komornih prizora (svjetlo Klaus Garditz), a da se o ometanju i buci grada koji slabo mari za priredbe svojega ljetnog festivala i ne govori.

Artjom Žusov i Azamat Nabiullin u splitskom Grku Zorbi

Grk Zorba, naslovni lik romana grčkoga pisca Nikosa Kazantzakisa, u drugoj se polovici 20. stoljeća munjevito uvrstio među najpoznatije likove popularne kulture. Istoimeni film Michaela Cacoyannisa iz 1964, s Anthonyjem Quinnom i Irenom Papas u glavnim ulogama, snimljen je na glazbu Mikisa Theodorakisa, koji će dvadesetak godina poslije napisati i cjelovečernji balet, koristeći se tek s nekoliko glazbenih motiva iz filma. Balet je praizveden 1988. na Festivalu u veronskoj areni, u koreografiji Lorce Massinea, i odmah je postigao veliku popularnost i svjetski uspjeh.

Mikis Theodorakis spojio je tradicionalne simfonijske skladateljske tehnike s grčkom narodnom glazbom, odnosno zapadnoeuropsku s izvornom grčkom i kretskom glazbom, stvorivši oblik baleta s pjevanjem kao izdanak glazbenoga i plesnog kazališta raznolikih stilova – verističkoga, ekspresionističkog, ali i romantičarskog. Pritom se koristio dobrom formulom doziranja dramatike, sentimentalnosti i temperamentnog plesa, ali i dobrim tekovinama što su ih području baletne glazbe namrli, primjerice, Prokofjev i Šostakovič.

Mađarski koreograf István Herczog načinio je atraktivnu predstavu i još jednu uspješnicu splitskoga baletnog ansambla, ujednačena ženskog i muškog sastava. Ta netipična baletna priča nema konvencionalna ljubavnog zapleta, iako se oko ljubavi sve vrti. Zbog ljubavi prema Zorbi pati ocvala madame Hortense, zbog neuzvraćene ljubavi prema udovici Marini ubija se osjetljivi mladić Yorgos, a i ljubav između Marine i Johna sagorijeva u strasti. Žudeći cijeli život za slobodom, općom, političkom, ali i osobnom slobodom duha, Theodorakis je s pomoću simbola Grka Zorbe osudio zaostalost i uskogrudnost konzervativne sredine koja ne podnosi i ne oprašta različitost. Zato stradavaju Yorgos, Marina i Hortense, progonjeni od naroda i proročica u liku antičkoga kora negativnog predznaka. Herczogova koreografija u skladu neoklasičnoga i modernog izraza pronalazi prikladne naglaske za dramatske, kao i za lirske trenutke. Ansambl je nabijen energijom plesne ekspresije, koja kulminira u završnom sirtakiju (asistentica Joyce Cuoco). Odlične kostime načinile su Edith Hammer i Naida Kromić.

Premijernu podjelu predvodio je izvanredni Azamat Nabiullin u naslovnoj ulozi. Sjajno je osjetio Zorbin lik i njegovo razumijevanje za svoju sredinu. Snagom plesa postigao je karizmatičnost koja podjednako djeluje i na ansambl i na publiku, karizmatičnost koja niz tragičnih događaja logično odvodi u optimističan finale i slavljenje života. Artjom Žusov pokazao je u ulozi Johna vrsne plesačke kvalitete, ali ne i senzibilitet za taj lik. Albina Rahmatullina bila je izvrsna Hortense, s pravom mjerom glumačkog i plesnog izraza. Dojmljivu, delikatnu kreaciju Yorgosa ostvario je Remus Dimache, a Seoske lude Igor Gluškov. Lijepo zaokružena karakterna cjelina bio je i Yorgosov otac u tumačenju Leva Šapošnikova.

Obje interpretkinje Marine, Irina Čaban i Elena Nikolaeva, svaka na svoj način izrazile su tragičnost njezine sudbine, lirskim figurama, muzikalnošću i plesnom tehnikom.

U drugoj podjeli naslovnu ulogu tumačio je gost, Nizozemac Styze Jan Luske, član Mariborskog baleta, plesač snažne figure, dugih ruku i srdačna nastupa, kojega je bila puna scena. A Alan Alberto donio je prekrasnu kreaciju Johna, produhovljena i suživljena u poticajnoj suradnji s partnericom Nikolaevom.