Trijumf Teatra Gavran

Zašto je Miro Gavran najizvođeniji hrvatski kazališni pisac u posljednja dva desetljeća, najbolje pokazuje najnovija premijera Teatra Gavran iz Zagreba koji vode bračni par Gavran, dramatičar Miro Gavran i glumica Mladena Gavran, u kojoj naslovnu ulogu glumi njihov sin Jakov Gavran, održana u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu u petak, 21. listopada 2011. uz gromoglasno odobravanje publike tijekom cijele izvedbe aplauzom i smijehom te bezbroj izlazaka na završni naklon. Napisana 1993, drama je praizvedena 1994. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji autora Mire Gavrana, da bi svoj kazališni pohod uspješno nastavila dva puta u Bugarskoj, dva puta u Grčkoj, jedanput u Sloveniji, jedanput u Vojvodini i posljednji put prošle godine u Pragu, u Češkoj. Naslovna sintagma vješto skriva i otkriva pravoga Freudova pacijenta i razlog izvođenja u godinama Domovinskoga rata i danas, u vrijeme recesije i krize političkoga i svakoga morala. Gavran ju je napisao istodobno kao komediju i grotesku, kao i uvijek svoje vrhunsko dramaturško umijeće balansirajući na barem dvama slojevima i preokret-nim značenjima. Komedijski mehanizam zasniva se na ljubavnim po-teškoćama, tj. na traženju pomoći u psihijatra zbog nemogućnosti uspostavljanja „seksualne komunikacije“ „nakon sedamnaest pokušaja“ mladića i njegove djevojke, koji ne žele priznati da su pacijenti. Grotesknost teksta počiva na činjenici da je mladić s velikim problemom Adolf Hitler, a osoba koju optužuje za taj problem njegova djevojka Christine, i da je psihijatar Sigmund Freud, utemeljitelj psihoanalize. Grotesknost se proteže i na povijesno područje: drama prikazuje tridesetogodišnjega Adolfa Hitlera, godinu 1919, kad postaje član Njemačke radničke stranke, koju godinu kasnije preimenuje u Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, da bi nakon pokušaja državnoga udara bio uhićen, napisao Mein Kampf i do kraja života uništavao svijet nacističkom ideologijom i djelovanjem. Gavran je, što pokazuju, npr., i drama Ljubavi Georgea Washingtona i roman Kafkin prijatelj, i majstor stvaranja pseudobiografske drame i priče.

Mlade snage Umjetničke akademije u Osijeku

Stvarajući dinamičnu, zabavno-grotesknu predstavu, redatelj Robert Raponja pokazuje izniman, lucidan i hrabar rad s glumcima, koje poznaje i kao svoje studente, a koji su glumu diplomirali na Umjetničkoj akademiji u Osijeku prije četiri mjeseca. Dvadesettrogodišnji Jakov Gavran, upravo upisan student četvrte godine glume u Osijeku, briljira u ulozi Adolfa Hitlera iskorišćujući, kao motor predstave, komedijske i groteskne silnice, vodviljski i kinematografski mehanizam. Začudnom snagom i beskrajnom, eruptivnom glumačkom energijom te stalnim glumačkim preobrazbama do ruba fikcije i fakcije Jakov Gavran u izvrsnoj ulozi stapa Hitlerove pokrete viđene u dokumentarnim filmovima, modulirajući glas koji je na radijskim postajama uništavao svijet od dječjega do prodorno zastrašujućega, i Chaplinov hod i pojavljivanje u Velikom diktatoru. Pritom zadržava brehtijanski odmak, publici se obraćajući gestualnim i mimičkim komentarima: „Ovakav čovjek ne treba biti!“ Istotrenutno Jakov Gavran ostaje i nama suvremen, mladi prijatelj koji se iz hitlerovskoga gega može pretvoriti u iskreno biće što uživa igrajući se glumom. Na hrvatskoj kazališnoj pozornici ne postoji mladi glumac takva habitusa, pojavnosti i energije i nesebične igre s partnerima. Jakov Gavran poigrava se i drugim svojim umijećima. Dosegnut će zastrašujuće istinit vrhunac predstave kad hipnotiziran podiže ukrućenu ruku na hitlerovski način, da bi, kao privatno vrstan floretist, ruku pretvorio u viteški naklon strepnje. U ulozi će iskoristiti i potencijale bavljenja lutkarstvom i likovnu sposobnost brze izrade lutke, pretvarajući se iz nacista u lutku i obratno, oživivši psihoanalizu u sceni portretiranja Freuda, iskoristivši umijeće koje je stekao u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, poigravajući se činjenicom da je Hitler pokušavao studirati umjetnost i da je bio firmopisac i slikar razglednica.

Time se poigrava i scenografkinja Jasmina Pacek, napravivši ocrtanu scenu na rasklapanje koja upućuje i na razglednice i na secesiju, na psihijatrijske paravane i prohodeće kadrove (iza) ekrana Chaplinovih filmova. Prinos je Jasmine Pacek izniman i u kostimografiji; materijalima, krojem i duhovitim kostimskim detaljima (npr. Hitlerove cipele i čarape) znatno podiže vizualnu razinu Teatra Gavran podsjećajući na američka mala kazališta i brodvejsku pozornicu.

Mlada Ana-Marija Percaić (Katarina Baban na pretpremijernoj izvedbi), upravo upisana studentica četvrte godine glume u Zagrebu, iznimno je zavodljivo, šarmantno i duhovito odglumila ulogu Hitlerove djevojke Christine, krećući se u rasponu od prividne naivke do dobrice, glumljene zavodnice, zlice i prave zavodnice. Peđa Gvozdić, upravo upisan student četvrte godine glume u Osijeku, inače i glazbenik, istodobno i odabiratelj glazbe, u ulozi doktora Freuda, u komedijskom je ruhu pokazao snažnu mimičnost i autoironičnost, od bahatosti do straha i zavodništva, otkrivajući se kao pouzdan glumac na kojega se može računati.

Najmanje šezdeset od sedamdeset minuta koliko traje predstava popraćeno je salvama smijeha i radosti publike i zaleđenim osmijehom prepoznavanja groteske i tragičnosti nacizma. Fascinantna, zabavna, duhovita i groteskna komedijska predstava prava je kazališna poslastica utemeljena na izvrsnom tekstu, hrabroj režiji, skladu scene i kostima i neodoljivoj glumi. Napokon: tko je ili što je pacijent doktora Freuda? Gavran nudi barem jedan neočekivani epilog...