Rođendanske fanfare za učitelja

Prerad Detiček vrstan je solist i komorni glazbenik, nadasve produktivni pedagog i autentični tumač respektabilna niza antologijskih skladbi koje su upravo njemu posvetili istaknuti hrvatski skladatelji

U sjajnoj organizaciji i zavidnoj umjetničkoj realizaciji Hrvatskoga društva kornista i njihova agilnog predsjednika Stjepana Obadića održan je 13. listopada svečani koncert kojim je obilježen 80. rođendan kornista Prerada Detičeka. U prepunu dvoranu Hrvatskoga glazbenog zavoda te večeri više ni igla nije mogla stati; na podiju je bilo trideset kornista (izrijekom Detičekovih bivših studenata ili pak učenika njegovih učenika), a u gledalištu mnogo slavljenikovih glazbenih kolega – kako uglednih vršnjaka tako i mladih muzičara koji tek započinju svoj glazbenički put. Ta uzbudljiva koncertna večer, koja se mirno mogla nasloviti Fanfare za velikog Učitelja!, bila je kontrastno sročena od uvjerljivih nastupa manjih sastava i impresivna zvuka orkestra rogova pod dirigentskim vodstvom Pavla Dešpalja. Za čudesan glazbeni vrhunac svečanog koncerta maestro Dešpalj pobrinuo se i kao vrstan skladatelj: svomu velikom kolegi i prijatelju on je za 80. rođendan darovao majstorski napisane Klasične varijacije na poznatu temu (Happy Birthday). U nadasve prisno ozračje koncertnoga slavlja neprotokolarnom čestitkom posve se uklopio i predsjednik Ivo Josipović, koji je – govoreći isključivo kao skladatelj i Detičekov glazbeni kolega – posebno istaknuo slavljenikove zasluge za nastanak itekako respektabilne hrvatske kornističke literature. Zahvalu publici, čestitarima i osobito kolegama kornistima vidno ganut slavljenik okončao je na neočekivano vedar i sebi svojstven način: „Znadete li zašto je rog božanski instrument?... Samo zato što ni sam Bog ne zna što će iz njega izaći?!“

Prerad Detiček na ovogodišnjem jubilarnom koncertu

Nakon Detičekove polustoljetne koncertne, pedagoške i društveno angažirane karijere nije pretjerano ustvrditi kako nam je njegov čudesni rog podario trostruko glazbeno obilje: vrhunsko solističko i komorno muziciranje, četrdesetak profesionalnih kornista odgojenih na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te niz vrijednih skladbi koje su najvažniji hrvatski skladatelji napisali upravo na njegov poticaj.

Čudesni rog glazbenog obilja

Detiček je rog započeo učiti tek u sedamnaestoj godini, a već 1959. bio je prvi diplomant roga u povijesti zagrebačke Muzičke akademije. Nakon usavršavanja u Parizu mladi se glazbenik vratio u Zagreb, gdje se nikako nije mogao pomiriti sa žalosnom činjenicom da je početkom šezdesetih rog u hrvatskoj koncertnoj praksi još bio posvema marginaliziran instrument. Rijetko su se tada izvodila komorna djela s eksponiranom dionicom roga, solistički koncert nekog kornista bio je potpuno nezamisliv, sveukupna hrvatska literatura napisana za to glazbalo svodila se na tri minijature, a studij roga na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u to je doba bio tek u povojima.

... i u mladim danima

Želeći afirmirati svoje glazbalo Detiček se najprije morao dokazati kao koncertant, pa je tako bio prvi kornist koji je u Hrvatskoj počeo priređivati recitale i solističke nastupe uz orkestar. Koncertantni potencijal mladoga kornista među prvima je prepoznao maestro Stjepan Šulek, koji je Detičeka pozvao da u Mozartovu Prvom koncertu bude solist na velikome gostovanju u Sovjetskom Savezu. Nakon čak trideset pokusa s Komornim orkestrom Radija Zagreb, uslijedila je iznimno uspješna ruska turneja, okrunjena golemim uspjehom u Velikoj dvorani moskovskog Konzervatorija Čajkovski. Na CD-u nam je i dan-danas dostupna studijska snimka tog Mozartova koncerta s Detičekom i Šulekom; ako je poslušate, postat će vam odmah jasno kako je taj u Zagrebu zapostavljan rog – zahvaljujući Detičekovu majstorstvu – preko noći postao hrvatskom glazbenom perjanicom na zahtjevnoj međunarodnoj sceni. Kao vrstan solist Detiček je održao brojne koncerte i u svim velikim gradovima bivše Jugoslavije, a u njegovu solističkom muziciranju uživali su ljubitelji glazbe u Varšavi i Amsterdamu, Moskvi i Sankt Peterburgu, Grazu i Linzu, Stuttgartu i Essenu, Ljubljani i Mariboru…

Premda se zarana afirmirao kao solist, Detiček tijekom cijele karijere nikad nije zapostavljao orkestralno muziciranje, pa je u dugome razdoblju od 1954. do 1991. bio solo kornist u svim uglednim zagrebačkim orkestrima (Zagrebačka filharmonija, Komorni orkestar Radija Zagreb, Simfonijski orkestar HRT-a, Orkestar Zagrebačke opere), ali i u nekadašnjem Orkestru Jugoslavenske radiodifuzije. Kao predan komorni glazbenik godinama je bio član Zagrebačkoga puhačkog kvinteta, a usto se iskazao i kao kompetentan redaktor puhačkoga komornog opusa Borisa Papandopula.

Izniman doprinos literaturi za rog

Do Detičekove pojave hrvatska kornistička literatura svodila se na tri kraće skladbe napisane za rog i klavir, no upravo je njegovom zaslugom do današnjega dana nastao respektabilan niz koncertantnih, komornih i solističkih partitura, koje su mu izrijekom i posvećene. Na tome su planu osobito važni reprezentativni koncerti za rog i orkestar koje su na Detičekov poticaj skladali: Igor Kuljerić, Stjepan Šulek, Krešimir Baranović, Bruno Bjelinski i M. Miletić. Niz vrijednih komornih skladbi umjetniku su, među inima, posvetili: Rudolf Matz, Fran Lhotka, Boris Papandopulo, A. Marković, Emil Cosetto i osobito Anđelko Klobučar (četiri skladbe). Gotovo sve hrvatske skladbe Detiček je studijski snimio za Hrvatski radio, a mnoge od njih objavljene su na nosačima zvuka. Zahvaljujući sviračkome umijeću, ali i entuzijastičkoj upornosti Prerada Detičeka, novija hrvatska glazba može se ponositi s doista respektabilnom kornističkom literaturom.

Detičekov 48 godina dug pedagoški put umnogome je bio pionirski. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predavao je pune 44 godine (od 1967. pa gotovo do dana današnjega). Četiri godine bio je gost profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a uza sve to održao je brojne majstorske tečajeve u Hrvatskoj i inozemstvu. U njegovu zagrebačkom razredu studiralo je četrdesetak kornista, od kojih su trideset i dvojica stekli diplomu. Njegovi učenici i studenti osvojili su mnoge nagrade na republičkim i ondašnjim saveznim natjecanjima, a oni najuspješniji iskazali su se i kao laureati velikih međunarodnih natjecanja (Ancona, Ličge, München…). Krunom Detičekove prebogate pedagoške karijere zacijelo je neslučajna pojava jedinstvenoga Radovana Vlatkovića – jednog od najvećih svjetskih koncertanata i neupitno najvećega kornističkog pedagoga današnjice.