Progresivni kritičar epohe

Žmegač u knjizi nije samo puki izvjestitelj onoga o čemu djela govore, nego zauzima aktivan stav o određenoj problematici. Pokazuje se tako kao progresivni kritičar epohe, ali i kao mislilac koji znade prosuditi odnos između povijesnog dobitka i povijesnog gubitka

Iako u djelima velikih mislilaca u načelu tražimo intelektualne podražaje, pomalo zastrašuje spoznaja da ćemo neke od presudnih kulturoloških rasprava 20. stoljeća uskoro možda morati čitati kao vodiče ne samo za intelektualno nego i za doslovno, egzistencijalno preživljavanje. Jedan je to od najsnažnijih dojmova koji bi se mogao steći nakon čitanja pregleda djela koja su obilježila kulturološki obzor 20. stoljeća u izboru Viktora Žmegača, međunarodno poznata i nagrađivana književnog teoretičara i povjesničara, germanista i kroatista, danas profesora emeritusa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Od filološkog do kulturološkog obzora

Traganje za kulturološkim silnicama koje su oblikovale prošlo stoljeće, čime je zaokupljen u svojoj najnovijoj knjizi, Prošlost i budućnost 20. stoljeća, Žmegač očito nije započeo prilikom pisanja ove knjige, nego je to bila neizbježna popudbina njegova pedesetogodišnjeg znanstvenog rada, tijekom kojeg je objavio dvadesetak znanstvenih i stručnih knjiga, što na hrvatskom što na njemačkom jeziku. Već i knjige o odnosu književnosti i drugih fenomena, kao što su zbilja, društvo, povijest ili glazba, o književnosti i kulturi (hrvatske i bečke) moderne, povijesnoj poetici romana te o povijesti njemačke književnosti i cjelokupne njemačke kulture, svjedoče o širini autorovih kulturoloških pogleda. No iako je, dakle, i u ranijim svojim radovima Žmegač rado izlazio na šire interdisciplinarno područje, u najnovijoj knjizi njegov istraživački interes više nije ograničen ni nacionalnim, već samo vremenskim kriterijem – zanimaju ga oni autori ili, bolje reći, ona djela i ona razmišljanja koja su, prema njegovu mišljenju, oblikovala duh 20. stoljeća. A odabrao je osamnaest djela, nastalih od početka do kraja stoljeća, koja pojedinačno portretira u zasebnim poglavljima.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.

S obzirom na to da bi propitivanje valjanosti Žmegačeva izbora bilo dokidanje jednog subjektivnog mišljenja drugim, a, uostalom, dobar dio uvrštenih djela našao bi se najvjerojatnije ionako u svačijem izboru, vjerujem da će biti svrsishodnije pogledati kakav je i što nam govori Žmegačev izbor.

Mogli bismo reći kako su prva dva odabrana djela svojevrsne prolegomene kulturoloških rasprava 20. stoljeća. Riječ je o Tumačenju snova (1900) Sigmunda Freuda i Tečaju opće lingvistike (1916) Ferdinanda de Saussurea. Preusmjeravanjem pozornosti na čovjekovu psihu, posebice podsvjesne nagone, bečki je psihijatar, između ostalog, otvorio raspravu o tome kako naći ravnotežu između nagona i razuma radi „najpreče zadaće čovječanstva – da ukloni agresiju iz svoje povijesti i postigne stanje trajne snošljivosti“. I zaista, riječ je o problemu kojim će se baviti velik broj mislilaca 20. stoljeća. S druge strane, knjiga ženevskoga lingvista svojom je trodiobom (jezičnog) znaka omogućila semiotički pristup fenomenima koji je doveo do rasprava o „sablasnoj igri“ oslobođenih označitelja, što je posebno aktualna tema u našoj „virtualnoj eri“.

Ti Freudovi i de Saussureovi poticaji svakako nisu jedina njihova ostavština niti ih je Žmegač takvima prikazao. Naime, Žmegačev izbor odreda čine vrlo poznata djela, koja su, zahvaljujući upravo toj širokoj recepciji, gotovo sva pretrpjela banaliziranja i pojednostavnjivanja, no Žmegač ih upravo pokušava osloboditi takvih shvaćanja te ih nastoji prikazati u svoj njihovoj složenosti, izbjegavajući tako publicističko podilaženje publici ili pak enciklopedijsko natukničarstvo. Žmegač redovito prvo gotovo školski ukratko izlaže sadržaj svakoga djela, po čemu ti tekstovi podsjećaju i na prikaze, no taj žanr nadilaze dodavanjem već i povijesne perspektive djelu, a osim toga nerijetko detaljno analizira i ostala djela tog autora. Također redovito upozorava na pogrešna čitanja i shvaćanja djela, ali jednako tako i na slijepe pjege argumentacija samih djela. Takav pak pristup približava Žmegačeve tekstove znanstvenim raspravama, no s obzirom na različitost svih pobrojanih obilježja možda bi ipak bilo najbolje nazvati ih esejima.

Zajednički interes umjetnosti i zbilje

Iako odabrana djela dolaze iz različitih područja (filozofija, lingvistika, književnost, teorija umjetnosti, arhitektura, psihologija, sociologija, politologija), zanimljivo je da među njima postoje transpodručne analogije – svima im je zajedničko da govore ili o interesu umjetnosti ili o interesu zbilje, a nerijetko i o obojem jer se, pogotovo u novije vrijeme, granica među njima izgubila, a oboje ustvari imaju i isti glavni interes, a to je sloboda – sloboda stvaranja i sloboda življenja.

Temeljni doprinos prije svega mijenama filozofije umjetnosti dalo je tako nekoliko Žmegačevih izabranika. Wilhelm Worringer u svojem se djelu Apstrakcija i uživljavanje (1908) zalaže za oslobađanje umjetnosti od mimetičnosti, a Adolf Loos esejom Ornament i zločin (1908) predlaže njezino oslobađanje od pragmatičnosti. Na sličnom je tragu, ali u drugom ključu, i Johan Huizinga, koji u knjizi Homo ludens (1938) igru, shvaćenu kao samobitnu, nesvrhovitu djelatnost, postulira kao preduvjet svih grana kulture, ali i uspješna društvenog poretka. No, nasuprot oslobađanju od mimetičnosti i pragmatičnosti, zaterećenje umjetnosti novim kobnim nametom – tehnikom i tržištem u najširem smislu riječi, među prvima dijagnosticira Walter Benjamin u raspravi Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije (1936). Utjecaj tehničkih, ali i svih drugih medija – koje shvaća kao ekstenzije ljudskih osjetila, na oblikovanje bilo koje vrste poruka, pa tako i estetskih, u svojoj kapitalnoj knjizi Razumijevanje medija (1964) razmatra i Marshall McLuhan.

Prelazak s pitanja umjetnosti prema pitanjima zbilje započinje Mimezom (1946) Ericha Auerbacha, koji je pokazao kako u odnosu teksta prema zbilji „nije mjerodavno iskustvo u svijetu istinske stvarnosti, nego krajnje idealizirana projekcija vladajućeg društvenog razreda“, čime je otvorio i pitanje povijesti mentaliteta, odnosno pitanje tvoraca zbilje. U razmatranju varijabilnosti zbilje još je dalje otišao Michel Foucault, koji je u raspravi Riječi i stvari (1966) svojom poznatom „arheološkom“ metodom pokazao kako „jezik stvara zbilju“, a daljem razvoju „filozofije signifikanta“ doprinio je Jacques Derrida ukinuvši supstancijalističko shvaćanje zbilje i promovirajući „slobodne označitelje“. Na Foucaultovu i Derridaovu, ali i McLuhanovu tragu jest i Jean Baudrillard, koji umjesto zbilje uvodi pojam hiperrealnost kojim obuhvaća udvostručenu stvarnost što nastaje isprepletanjem zbilje, medija, reklama i sl., pri čijim se interakcijama gubi konkretna zbilja, odnosno briše granica između stvarnosti i imaginacije. Konstrukcijska narav, odnosno povijesna varijabilnost zbilje, a posebice društvenih odnosa, tema je kojom se u knjizi Drugi spol (1949) bavi i Simone de Beauvoir – njezin pregled trajnosti ženskog alteriteta tijekom povijesti dao je fundamentalno polazište suvremenim feminističkim i rodnim raspravama.

Kako spasiti svijet?

Žmegačev izbor i prikaz djela koja govore o problemima suvremene zbilje, odnosno onoga što je nakon Baudrillarda od nje ostalo, možda čini i najdramatičniji dio knjige. Zagonetku ljudske egzistencije u svojem djelu Bitak i vrijeme (1927) načeo je još Martin Heidegger propitujući, između ostalog, njezinu (ne)autentičnost, što je poslije razradio egzistencijalizam koji Žmegač portretira putem rasprave Mit o Sizifu (1942) Alberta Camusa. S obzirom na to da je ljudska egzistencija izgubila transcendentni svod te se svela na „apsurdnu slobodu“, neumorna potraga za smislom kojega nema jedini je njezin pravi (apsurdni) smisao.

Za razliku od takva ontološkog pogleda na stvari, konkretnije, i to ne baš pozitivne, dijagnoze sadašnjosti i jednako tako ne baš optimistične prognoze budućnosti donosi nekoliko djela. Jedno od prvih je Dijalektika prosvjetiteljstva (1947) Maxa Horkheimera i Theodora W. Adorna. Predstavnici kritičke teorije tzv. Frankfurtske škole u svojem su nam djelu među prvima dali „svojevrsnu negativnu utopiju na temu novovjekovnih razvojnih tendencija“ – iako se prosvjetiteljstvu ne može zanijekati da je u određenom smislu napredak u povijesti čovječanstva, taj humani proces je, kao prvo, zastao pred nekim kontinentima, a kao drugo, iznad svih njegovih pozitivnosti (napredak u medicini, zakonodavstvu, sustavu socijalne skrbi...) „i dalje lebdi strava nuklearnog oružja, terorizma i fanatičkih ideologija“.

Pokušaju spašavanja svijeta od samouništenja tehničkim napretkom naginje i Herbert Marcuse, koji se u djelu Eros i civilizacija (1955) zalaže za „spoj elementarne osjetilnosti, njezine sublimacije, i razuma koji napušta ili ublažuje svoje tehnicističko usmjerenje u korist humanitarnosti i obzira prema prirodi“. Na paradoksalnu „konstruktivnu destruktivnost“ suvremenoga svijeta u svojim raspravama upozoravaju i Hannah Arendt (The Human Condition, 1958) i Erich Fromm (Imati ili biti, 1976). Arendt za postizanje održivog razvoja predlaže povratak radu za opće dobro, a Fromm povratak duhovnom, a ne materijalnom bogatstvu. Spoznaji da konačni napredak može biti i konačni nazadak pridružuje se i spominjani Jean Baudrillard, koji u knjizi Transparentnost zla (1990) pokazuje kako danas sve teže prepoznajemo sve maske iza kojih se skriva zlo (npr. iza maske tehničkog napretka) pa svetkujemo pogrešne bogove. Sve je to urodilo shizofrenijom od koje boluje današnji globalizirani svijet – s jedne strane zadovoljstvo vlastitim komforom, a s druge strah od (nuklearne, prirodne, financijske) kataklizme. Ta ambivalencija predmet je rasprave Koliko globalizacije čovjek može podnijeti? (2003) Rüdigera Safranskog.

Nonkonformist bez iluzija

Nakon čitanja Žmegačevih interpretacija pobrojanih djela shvaćamo kako nije najveći doprinos ove knjige u tome što nas autor podsjeća na središnje intelektualne motive minuloga stoljeća. To je tek njezin početni kapital. Žmegač u ovoj knjizi, naime, nije samo puki izvjestitelj onoga o čemu djela govore, nego zauzima aktivan stav te, najčešće ipak samo implicitno, iznosi vlastito mišljenje o određenoj problematici. Tako je npr. očigledno kako je na strani onih mislilaca koji su zagovarali autonomiju umjetnosti, ili onih koji su kritizirali tahogenost suvremenoga društva. Odnosno, kada bismo morali ocrtati njegovu idejnu poziciju, mogli bismo reći kako je on, da parafraziramo njegove vlastite riječi o drugim misliocima, progresivni kritičar epohe, ali istodobno i mislilac koji znade prosuditi odnos između povijesnog dobitka i povijesnog gubitka. U tom smislu ovo je vrlo aktualna knjiga koja ne progovara samo o teorijskoj ostavštini presudnih kulturoloških djela 20. stoljeća, nego je i intelektualni vodič za preživljavanje novog milenija.