Popijevka o snu

Lei Deutsch

„Ima željeznica kojima se vozi

prema zadnjoj postaji.

Sve što pamtimo

tada je suvišno

i nema mjere ni imena.

Čak i brojevi na rukavima

imaju svoj užasan smisao

samo do žice.”

Pričala mi je u snu

začuđena leptirica,

kći nesretnika,

Lea Deutsch.

Leptiru začetu u ljiljanu

Ne dadoše vrt da ga napuni glazbom

i zalijeva puninom glasa.

Vrt bez žica,

gdje i danas kaplju sunčane suze.

Ne daj mi Bože nikada više,

da me dohvati

ovaj san od boli.

Sazdan od slabosti

Kažete da sam ozbiljan.

Nikada nisam susreo biće

koje bi bilo nalik meni, stidljivu.

I ono što vidite na obrazu,

tek je obrana od straha.

Na crti gdje se gubi snaga grla ostaje bez glasa.

A ipak se smijem nekim nepomičnim grčem.

O, kakav sam umjetnik, skrivač!

U trenu ukočen strahom,

ja samo vidim sve vas uzorite i moćne

i svoje suze stida koje se boje izaći.

Rat sam proveo u bunkeru vlastitog tijela,

nemoćan da dopužem do zaklona.

Skupljen, sitnije duše od amebe,

prkosih dalekim plotunima.

Uvijek uredan,

mekih koraka prijetvorne mačke.

Slučajni pogled lijepe žene,

a ja smušen do bola.

Ja koji sam morao ljubiti žar rakije,

da bih legao sa zadnjom pustoši.

Lišen mogućnosti pogrešaka,

i tako potpuno slobodan,

mislim kako mi nema ravna

odavde do sunca.

A moji bližnji?

A moji daleki?

Titani?

Planine od snage kao oceani.

Idoli moji koji nikada preda mnom

ne pokazaše žutu kožu slabosti.

Ne skinuše odjeću do nagosti.

I tko je tu onda u zabludi?

O, Bože moj!

Pokaži mi,

kakvom se to lakoćom obitava na zemlji

koju ponesoše svi uzoriti iz matere.

Da se bar malo odmorim od sebe!

Disanje uzdaha

Sve što vidim često uzdiše.

Čak i oni koji su pretili srećom.

I šume uzdišu.

I slap vode,

samo je jednolik uzdah,

dok ne izdahne.

Uzdisanje rijeka se čuje.

Mora i oceana.

Plač i pjev ptica malo manje.

Ponekad mi se čini,

da i veliki mjehovi vjetra

prvo oduzmu nešto od zraka zemlji,

za svoj orkanski pijev.

Kolika bi se morala napisati knjiga,

od čega sve uzdišu moji bližnji.

Putnici

Mi putnici smo

što ne dođosmo s granice

ni jedne zemlje.

A vrata nam se otvaraju

tek na mah.

Svakom na pripravljenoj stanici.

Mi putnici smo

prema svijetu bez granica.

U kratkom trenu trajanja,

na putu veoma usku.

Zastadosmo

da se u hipu začudimo

što je sve stvoreno.

I što nam je činiti

za one koji tek dolaze.

Mi putnici smo

silne vojske svjetova

što nagle k obećanom mjestu

po jedinoj slamki spasa.

Nadi

da plavo živi,

makar daleko.

Suputniče, subrate moj!

Kakva su to mjesta

Kakva su to mjesta

gdje plod svakog sjemena

mora otići.

Ni mjesta nemaju oznake.

Što je ostalo nebu,

kada zvijezda –

velika i lukava mačka –

što je dugo visjela u svom ognju

mora otići.

Baš večeras ove sjemenke rogača,

što zvone u mahunama

posljednjim zrenjem,

otići moraju.

Pšenica bi i bez kosca bila usmrćena,

jer zemlja je izdade

žutoj vrelini ljeta.

U ustima vjetra miješaju se oblaci.

Vlaga daleke čežnje

vuče ih k zadanoj točci

gdje ih ispija plavetno oko.

Grozdovi čvoraka

kao drhtavi naboji,

mašu svojim pernatim rukama,

i obilaze polja zelenog i modrog grožđa.

i ono mora otići.

Kakva su to mjesta gdje pčelama

kradu med,

i one bježe u zlatnim lancima

studene jeseni.

Nad ovim pretvorbama smisla,

treba zatvoriti oči,

dok ratnici šaroliki

oru utrobu zemlje.

Prepoznati gosti za stolom sotone.

Bose šume u bosim vodama,

nigdje druga ni prijatelja,

osim šűma ledenog zraka.

Kakvo je to mjesto gdje će možda

preživjeti samo stvorovi bez krvi.

Još uvijek žilavi bodeži

bljuju je na sve strane,

iz dana u dan, iz noći u noć.

I što ću ja na kraju, Bože moj,

s ovim komadićem neba što si mi ga dao?

Gdje ću ga ostaviti da bude plavo kao početak?

Kad ne znam ni traga smjerovima,

kamo odlaze duše bez puti,

lakše od praha leptirova…

Popijevka o snu

Drumom ide san po noći.

Noć na drumu vijence valja

i vješa ih na prozore.

Od čega je, komu ide?

Il‘ od pjene il‘ od pjesme,

davno zaljubljene žene.

Od koje još oči snene,

s dugom kosom zapletene

ostaše u nemiru.

Drumom ide san o kobi.

Zlatan li je?

Proklet li je?

Nosi sablju iskovanu,

s koje kaplje krv od žrtve

svih ratova i megdana.

Sestra srodna naših dana.

Je l‘ pijana il‘ tetura,

sjena koja plaši zvona

nekog šumskog starog Boga.

Da obiđu snena lica,

bogata i sirotana.

Skitnica i nesanoga.

Tko će znati…

Tko će znati…

Iščitavanje

Kažu da je bilo plemena u prošlom

koja su vjerovala

da se vatra može zapaliti na nebu

i tako opstati.

Grijati.

Sve do potopa kišama.

Da, oni su bili mudri ljudi.

Mogli su vodu razbiti u kapi

i kupati stabla drveća.

Mislim da su svi oni bili

veliki alkemičari.

Željezom su lomili prhak kamen

i šume pretvarali u ugljen.

I cijele planine drveta skrivali u dubine.

Da se mene pita,

svi bi oni bili besmrtni.

Danas gledamo kako su istine i laži,

logikom posložene,

bez ikakvih protimbi.

I mi ih se s pravom bojimo.

Jer logika je bezgrešna.

Kao što ne može lagati pješčani dobnik

koji mjeri zrncima sve što je tvarno.

Možda će jednoga dana

puknuti njegovo staklo

i prosuti nas svemirom.

Volio bih biti maleni dio

moguće nove punine.

Jedro

Ptica stoji u zraku

bijela kao jedro.

Ponekad pomakne krila

ili vjetar naiđe.

U ravnoteži mjesto gnijezda.

Nitko se ne može popeti do nje.

Zato je tako slobodna.

O nemoj, lovče, naići bar do večeri.

Na starom mostu

Na starom mostu sjedi gola sűša.

Gleda kako umire voda Biđa.

Žeđ je na dnu korita

pokopala lopoče,

praveći raznolike kolače od zemlje.

U pukotinama umirale su ribe.

Veliki suhi uzdah vjetra

punio je prašinom oči mjeseca.

Na straži je stajalo moćno vrijeme,

mjereći prolaznost.

Njegove kazaljke,

kao veliki ratnici

režu nevidljive oblake,

koji se više nikada neće naći.

Zašutjet ćeš

Nema tako silne rijeke,

Da se ne bi izgubila u moru

Niti tako duboke,

Da joj hlad ne isuši sunce.

Nema tako puste pustinje,

Da u nju nikada nije pala kap.

I nema tako stamena kamena,

Da ga ne pojede voda.

Gledaj,

Kako smokva i loza

Nježno i lukavo,

Zameću korijenje u kameno srce.

Gledaj i čudi se!

Zašutjet ćeš…

Blagom pokrovu naše biti

Mi od zemlje

bacali smo njeno blato jedni na druge

kao djeca.

Valjali se s kaljužama kanala.

Kolju je rala i crtala

ali zeleno možda nikada neće popustiti

gorkim ustima otrova.

Umire zrak u nosnicama,

a na međi mrtav zec staklenog oka.

Muče zemlju agnostici i vjernici,

bezbožnici i pravednici,

i zatočenici u tužnim ogradama.

O zemljo darovana,

tko te sve nije imao?

Crnu i bijelu, žutu i crvenu.

Otkuda, Bože moj, tolika milost?

Nekada su je bacali po kolibama

i podovima gdje su se porađali i umirali.

Danas je peku i s kamenjem mijese

u visoke kuće rugobe.

Megapolisi od zemlje i kamena,

gorki od ljudske sujete.

O, zemljo ljubavi pod korijenjem biljaka,

bacit će te na kraju i na nas

neki koji će opstati još malo.

Blagi pokrove, naša biti!

BILJEŠKA O AUTORU

Franjo Džakula rođen je 1946. u Pješivcu, u Bosni i Hercegovini. Na Pedagoškoj akademiji u Slavonskom Brodu diplomirao je ruski jezik. Od rane mladosti piše poeziju i prevodi s ruskog jezika. Objavio je i nekoliko kratkih priča u periodičnim časopisima i godišnjacima. U nakladi Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima izlazi mu prva knjiga pod imenom Razglednice. Koautor je knjige S dragih nam polja, posvećene dolasku Ivana Pavla II. u Đakovo, i knjige Dragutin Tadijanović u Đakovu, zajedno s književnikom Mirkom Ćurićem. Radove objavljuje u različitim časopisima i periodici: Republika, Klasje naših ravni, Književna Revija, Hrvatsko slovo itd. O njegovoj poeziji pisali su Josip Užarević, Stanko Andrić, Goran Rem, Jakov Sabljić, Božica Zoko… Dosad je objavio šest samostalnih zbirki poezije: Baštinik drveta (2001), Pisma djeteta (2002), Pjesme o sjenama (2004), U srcu modrom od godina (2006), Zrna gorušice (2009), Zapisi o zelenim slikama (2010), a u ovom broju Vijenac donosi izbor Džakulinih novih i neobjavljenih pjesama.