Plošno i povremeno zabavno

Recentni uradak Paula W. S. Andersona sljedbenik je stogodišnje tradicije filmskih adaptacija glasovitoga romana Alexandra Dumasa, prvotno objavljena 1844. Među čak nekoliko desetaka mušketirskih filmova raznih nacionalnih predznaka osvrnut ćemo se tek ovlašno na nekad i u nas dostupna ostvarenja. Šarena holivudska slikovnica redatelja Georgea Sidneyja iz 1948, anglo-američka inačica Richarda Lestera uprizorena 1973. ili Disneyjeva Stephena Hereka snimljena točno dva desetljeća poslije, filmski su put na kojem se našao i Paul W. S. Anderson. No suvremenu adaptaciju Tri mušketira ne razmatramo samo u kronološkom slijedu, već i u čisto žanrovskom, pa je možemo usporediti i s najnovijim djelima pustolovnoga žanra poput Pirata s Kariba. Upravo na toj razmeđi tradicije i moderniteta možemo sagledati vrline i nedostatke ostvarenja čija je namjena prije svega izrazito populistička, bez nekih naglašenijih razmatranja umjetničkih dosega filmskog jezika.

Za razliku od glasovitih prethodnika, Anderson nije posegnuo za zvjezdanim postavom središnjih likova

Za razliku od glasovitih prethodnika, Paul W. S. Anderson nije posegnuo za zvjezdanim postavom središnjih likova. Razmjerno svježa filmska lica utjelovila su likove Atosa, Portosa, Aramisa i mlađahnog D’Artagnana, dok imena celebrity statusa uočavamo u izboru antagonista. Rekonstrukcija zapleta primjerena je razdoblju, ali njegova plošnost svjedoči o površnom ocrtavanju narativne građe. Takvu pristupu zasigurno ne pomaže ni karakterizacija niza likova koja ne seže dalje od arhetipske, a ponegdje se svodi na puke klišeje. Scenaristički predložak potpisali su Andrew Davies i Alex Litvak i bez poteškoća možemo ustvrditi da njegovu šturost redatelj nije ni namjeravao autorski nadgraditi, jer mu to ne dopušta produkcijski uteg željenoga blockbustera. Pred gledateljem se tako pruža šarenilo kolorita, akcijskih scena, digitalnih i računalnih postupaka, kao i glumačka tumačenja bliska inačici iz 1990-ih, ali daleko od naznačenih adaptacija ranijih razdoblja.

Stilski, sadržajno, pa čak i kontekstualno, Tri mušketira svojevrstan su postmodernistički koktel s podosta zabave. Očigledna propusnost filmske cjeline postiže dojam slikarskoga platna u kojem se više pozornosti posvećuje rubovima kompozicije no samoj središnjici. Intenzivan glazbeni pristup Paula Haslingera, koloristički postupci snimatelja Glena MacPhersona ili primjerena montaža Alexandera Bernera ne mogu nadoknaditi pretjeranu predvidljivost dramaturgije, uprkos pripovjednim inovacijama i sadržajnim izmjenama predloška. Filmska se priča, dakle, pomalo odmiče od izvornika, pokušava izbjeći pretjerano ponavljanje, ali podjednako svjedoči nerazmjeru pojedinih dramaturških dijelova. Ako u većem dijelu filma uočavamo i razmjernu učinkovitost razvoja prikazane priče, upravo se rasplet može učiniti odveć ubrzanim u naglašenom pristupu akcijskog i nepotpunom elaboriranju postavki emotivnih odnosa protagonista. Rasplet tako zapravo vodi tek prema naznaci filmskoga nastavka, a navedena prevlast akcijskog omogućena računalnim dosegnućima zakriva prije naznačenu mjestimičnu iskričavost niza likova.

Postavke mogućega niza strukturalnih suprotnosti raznih likova ostale su tako nedosegnute, jer opreka sukoba protagonista i antagonista nije željena filmska središnjica. Dapače, stvarna opreka ovogodišnje interpretacije Tri mušketira naposljetku postaje suprotnost dramaturški opravdane, premda šture karakterizacije likova i računalnog u izvedbi posebnih učinaka. Pritom, nažalost usprkos naznakama, pripovjedni segment gubi. Nema sumnje da upravo zbog toga ni glumačka tumačenja središnjih likova ne mogu biti istinski uvjerljiva, već tek ovlašno ocrtana. Tek se pomalo izdvaja Atos Matthewa Macfaydena, dok su Aramis Lukea Evansa i Portos Raya Stevensa tek krajnosti vjerskog i tjelesnih sposobnosti. Pritom će mlađe gledateljstvo svakako opaziti naraštajno bliske Logana Lemana kao D’Artagnana i Gabriellu Wilde u ulozi njegove emotivne družbenice Constance.

Ni naglašena izvedba likova antagonista ne zadivljuje. Samodopadna gluma Mille Jovovich u ulozi Milady te pretenciozni postupci Orlanda Blooma u tumačenju Buckinghama nisu dostatna protuteža protagonistima, a tek se Christopher Waltz bolje snašao u ulozi kardinala Richelieua. Svježim glumačkim dosegnućem označit ću tek Juno Temple u ulozi kraljice Ane, dovoljno suzdržane interpretacije i plahe emotivnosti, koja je dostojna suprotnost ekstravagantnoj i feminiziranoj osobi kralja Luja XIII. u tumačenju Freddieja Foxa.

Tri mušketira ostvarenje su koje mjestimice inerpretira filmski jezik klasičnoga Hollywooda, pogotovo u scenama predočavanja gradova ili prijelaznim scenama zemljopisnog određenja i bitaka. No ako su to zanimljivi trenuci, film je najlošiji upravo u modernim digitalnim i računalnim aspektima, napose u scenama u kojima dominira lik Milady. Dramaturška i izvedbena disperzija te pokušaji dosezanja grandioznog u glazbenom, scenografskom ili kostimografskom segmentu, čak i pomalo začudno, postaju zamalo primjerenim odslikom razdoblja prve polovice 17. stoljeća, razdoblja baroknih vrhunaca u umjetnosti i staleškog društva u kojem su svećenstvo i plemstvo ogrezli u raskoši, a niži je sloj grcao u neimaštini. Tri mušketira Paula W. S. Andersona ipak ne dosežu razinu interpretacije povijesnog, a podjednako su udaljeni i od temeljnoga izvornika. Naposljetku, ostvarenje je to koje ne možemo staviti uz bok ranijim filmskim prilagodbama romana Alexandra Dumasa, pogotovo djelima Tri mušketira i Četiri mušketira redatelja Richarda Lestera iz prve polovice 1970- ih.