Ples između stvarnosti i groteske

Pad društva u moralne ponore uza se nužno veže kaos, depresiju, neimaštinu, stres i bijes, istodobno iz ladica izvlačeći autore čija je riječ društvenom rasapu određenog prostora i vremena pridala osobine svevremenosti. Jedan od takvih nedvojbeno je Gogolj, čijega je Revizora prošle sezone na scenu postavio ZKM u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama, da bi kaos u kojemu živimo i koji živo osjećamo živcima, džepom i ostalim vitalnim točkama suvremenoga života, potvrdilo postavljanje Mrtvih duša u Kerempuhu.

Promišljeno scensko čitanje Gogolja – prizor iz predstave Mrtve duše

U spomenutom romanu Gogolj s iznimnom preciznošću prodire u pore ruskoga društva 19. stoljeća, kidajući maske s malograđanštine, licemjerja, škrtosti, koristoljublja, čiste pokvarenosti i ostalih ljudskih slabosti koje se u trenucima društvenih i moralnih rasapa počesto uzimaju vrlinama. Čini to uz pomoć Pavela Ivanoviča Čičikova, koji kupnjom duša tek na papiru živih kmetova posluje s galerijom likova čije moralne iskrivljenosti prodiru u prostor groteske. Ta groteska širi se i na čitatelja kroz čiji površinski smijeh postupno prodire gorčina, nepogrešivo ga pretvarajući u grimasu. Razlog je, jasno, spoznaja da ta i takva galerija likova prečesto stoji i iznad naših glava.

Redatelj Dražen Ferenčina predstavu je, na dramatizaciju Dubravka Mihanovića, postavio promišljeno se krećući između jasnoće i karikature. Tako je linearnom strukturom oblikovao sadržajno čistu predstavu, dok je opasnost od zamora materijala u kojemu se nižu pikarske epizode bez naglašenije sadržajne, spoznajne ili izvedbene gradacije izbjegao grotesknim umecima i karikaturalnim likovima. Kako bi maksimalno ubrzao pripovjedni tok, uveo je ulogu pripovjedača u liku Čičikovljeva kočijaša Selifana. Njegove minimalizirane pripovjedne epizode pratile su vrlo uvjerljive i izvedbeno efektne smrznute scene (scenski pokret – Maja Đurinović), čime je još jedan element potencijalne scenske monotonije uspješno razigran. Također, vrlo je zgodno iskoristio naslovne mrtve duše, odnosno kmetove koji žive još samo na papiru. Dok su njihovi vlasnici pokušavali ušićariti što veći komad kolača za sebe, te umrle duše, koje tumače scenski radnici, raspoređivale su kulise, radeći i u onostranju.

Odmjereni ples između realnosti i možda ipak malo sramežljive groteske redatelj je sa scene pretočio i na glumce, uspjevši neke od njih, primjerice Edu Vujića i Tarika Filipovića, otrgnuti iz tipskih uloga kojima se počesto utječu u matičnom kazalištu.

Lik Čičikova, koji razotkriva karaktere lica s kojima se susreće, uspješno skrivajući vlastitu osobnost, Hrvoje Kečkeš oblikovao je uvjerljivo se rotirajući kako maske sugovornika padaju, dodavši karakternoj neuhvatljivosti nekoliko promišljenih zrnaca zloće. Takav Čičikov nije bio tipični scenski junak koji vuče igru, već protočni element koji je uspješno drži na okupu. Posljedica karakterne beskarakternosti bio je izostanak emocionalnih poveznica s gledateljem, što je dobro funkcioniralo u prvom dijelu predstave, dok je Čičikov bio samo okidač za skidanje maski. Problem je stigao u trenutku obrata, kad je postao žrtva vlastitih laži, a nije uspio pokrenuti suosjećanje u gledateljima.

Luka Petrušić je kao Selifan/pripovjedač sigurno i duhovito vodio i razvijao priču. Elizabeta Kukić vrlo je uspjelo oblikovala epizodnu ulogu Korobočke, omotavši je ruhom crne groteske, koliko mračne, toliko duhovite. Znatni odmak od realistične glume napravio je i Angel Palašev, čiji je Manilov bio vrlo duhovit, no u toj karikaturalizaciji izvedbenost je pomalo zakrilila sadržajni sloj. Manilovljevu suprugu Nina Erak-Svrtan oblikovala je znatno čvršće, čime je stvorila svojevrstan bračni balans. Tarik Filipović Sobakeviča je oblikovao također u prostoru karikature, no nedovoljno dosljedno, na trenutke mucajući i lomeći prste u nesigurnosti, da bi potom navlačio ruho neopravdane samouvjerenosti, dok je Mia Begović kao njegova supruga bila duhovita u pokretu, no neuvjerljiva u verbalnom sloju. Mario Mirković oblikovao je Nozdrjova kao vrlo uvjerljiva alkoholičara koji se šeće od agresije do pijanih prijateljstava, a Ivan Đuričić bio je vrlo pouzdan tihi sudrug u pijanstvu Mižujev. Vrlo zanimljivu epizodu oblikovao je Vlatko Dulić, u liku Pljuškina naglašeno podcrtavši životno ravnodušje koje je urođenu škrtost lika prikazalo paradoksalnom. Nenad Cvetko bio je vrlo duhovit u nekoliko minijatura, dok su Edo Vujić, Željko Königsknecht i Anja Đurinović bili funkcionalni u svojim epizodama.

Scenograf Ivo Knezović scenu je ispunio visokim i masivnim blokovima koji su bili aktivan i tih komentator događaja, otvarajući i zatvarajući Čičikovu prostor igre prema razvoju događaja, dok se Marita Ćopo kostimografski naslonila na redateljski ples između realizma i groteske. Glazbeni sloj predstave Mate Matišić oblikovao je putem nekoliko vrlo privlačnih tema koje su se kretale od jazza do istočnog etnomelosa, noseći atmosferu predstave i ritmički je dižući.

Predstava Mrtve duše promišljeno je scensko čitanje Gogolja koje se odmjereno kreće između realizma i groteske, prvim ukazujući na rasap društva, drugim na stupanj rasapa. Pitanje koje se postavlja pred nju jest hoće li ta promišljena umjerenost zadovoljiti gledatelje navikle na površinske osmijehe, koje predstava dobrim dijelom odbacuje.