Pjesnik vječnog trenutka

U Miłosza je vidljivo trajno nastojanje da se progovori o univerzalnosti koja nije historijska nego fundamentalna. Lijepa forma i prividno neupitan vječni smisao sadržan u djelu osvajaju bez otpora i pružaju užitak. Pjesnik ipak zauzima distancirani stav spram trenutka okrećući se potrazi za vječnim sada

Iako opus Czesława Miłosza obuhvaća romane, eseje, autobiografske tekstove, zapise o poljskoj i europskoj književnosti te srednjoj i istočnoeuropskoj kulturnoj i intelektualnoj mapi, njega se ponajprije, i s razlogom, smatra pjesnikom. Štoviše, mnogi su svjetski ugledni intelektualci Miłosza smatrali vrhunskim umjetnikom. Tako je Josif Brodski ocijenio da je Miłosz jedan od najvećih pjesnika našega vremena, čije pjesme sadrže takvu snagu „da se s njima mogu uspoređivati biblijski stihovi, prije svega knjiga o Jobu“, a kad je 1980. na engleskom objavljena Miłoszeva poezija pod naslovom Bells in Winter, pjesnik i kritičar Richard Howard komentirao je da je riječ o djelu autora koji je „veliki europski majstor“, dok je Susan Sontag u jednom javnom nastupu Miłoszu odala priznanje rekavši da ne postoji nijedan živući autor kojega cijeni više od njega.

Romatičarska imaginacija

U Miłoszu su njegovi sunarodnjaci prepoznali nastavljača poljske književne, napose pjesničke tradicije i – što je iznimno važno – Mickiewiczeva nasljednika. Nedvojbeno je da je Miłoszeva poezija snažno ukorijenjena u tradiciju – intertekstualnošću, stilom, izborom forme i stiha, retorikom te uporabom ili revizijom resursa pohranjenih u poljskoj poetskoj tradiciji. Iako je to i u autopoetičkim tekstovima priznavao, vidljivo je i u njegovoj poeziji da su mu Adam Mickiewicz i Cyprian Kamil Norwid važni uzori. Od njih preuzima iznadvremenske, univerzalne probleme, kritičnost, ironiju, kršćansku moralnu perspektivu, etičku orijentaciju (ideje istine i pravednosti), beskompromisnost, osjetljivost za žrtve nepravde, popularne diskurzivne poeme i karakterističan koncept ironije kao način poimanja povijesti, kao retoričko sredstvo koje od čitatelja traži aktivnu ulogu. On gradi svoje djelo na najširim mogućim fundamentima, obuhvaćajući ili barem prizivajući golem broj idioma i poetika. Propitivanje i nastavljanje poljske književne tradicije potvrđuje da je Miłosz modernistička pjesnička figura koja oživljuje (neo)romantičke poetske obrasce. U govoru za primanja Nobelove nagrade pozvao se na Mickiewiczevu formulu koja objašnjava pjesnikovu zadaću – vidjeti i opisati: „‘Vidjeti’ znači ne samo imati pred očima, nego i sačuvati u sjećanju, ‘vidjeti i opisati’ znači obnoviti u mašti.“

Miłosz na Slavističkom odsjeku Kalifornijskog sveučilišta nakon što je 1980. nagrađen Nobelovom nagradom

Uvijek u autopoetičkim iskazima otvoreno priznajući svoju priklonjenost pa i zarobljenost u romantičarskom konceptu nadahnuća i imaginacije, u svojim je pjesničkim tekstovima istovremeno osvještavao i tematizirao tu demonsko-božansku, numinoznu instancu koja kroza nj progovara, samim tim razotkrivajući racionalnu formu iracionalnog sadržaja, limitiranost medija nasuprot beskonačnosti poruke. Pritom je neskrivenim ostalo da je mučan, zahtjevan (i zato hvalevrijedan) trud pjesnika da nađe načina transfigurirati dojmove i pojave iz zbilje u poeziju, da poezijom iskaže neiskazivo i poveže nesumjerljivo. Tu dodatno oživljuje i neoromantičarsko shvaćanje poezije kao prostora na kojem se susreću i mire kontrasti i nesuglasja ovozemaljskog, materijalnog svijeta. Miłosz je nerijetko deklarirao i svoju pripadnost golemoj obitelji pjesnika, i na vertikalnoj i na horizontalnoj razini, pjesnika međusobno udaljenih jezikom, prostorom, vremenom – koja se ostvaruje u činjenici da književnost koju oni ispisuju ima uloge i ciljeve zajedničke ne samo njima nego i cijeloj ljudskoj zajednici: „Oni koji žive dobivaju mandat od svih koji su umuknuli jednom zauvijek. Izvršiti svoj zadatak mogu jedino trudeći se obnoviti i prikazati ono što je bilo, otimajući prošlost od laži i legendi.“ Te riječi potvrđuju Miłoszevo shvaćanje da književnost ima i funkciju kolektivnog pamćenja, odnosno da ima svoju moralnu dimenziju, vidljivu i u pjesmama gdje ustaje kao branitelj povijesti, tradicije, tradicionalnih vrijednosti, ali i onaj koji duhom pripada ili je barem intuitivno u dosluhu s numinoznom instancom, što nalazimo i u njegovim najranijim pjesmama poput Ljubavi:

Ljubav, to znači osmotriti sebe, / Tako kako se motre strane nam stvari / Jer, samo si jedna od stvari mnogih. / A tko tako motri, premda sam to ne zna / Od žalosti raznih srce svoje liječi, / Ptica mu i drvo kažu: prijatelju. // Tad i sebe i stvari on želi naučiti, / Kako bi zastali u punini lune. / Ništa zato što nikad ne zna čemu služiti: / Ne služi najbolje onaj koji razumije. (prev. M. Trumić)

S obzirom da pjesnik uvijek, i ne htijući, teži sferi transcendencije, u Miłosza je lako uočiti da je on to činio na vertikalnoj ravni: on se iz zbilje putem simbola, religije, morala, tradicije i metafizike uzdizao na nadempirijsku, nadindividualnu razinu. Čak i kad je u tematskom smislu nepretenciozan, i u jezičnom gotovo kolokvijalan, Miłosz ostaje salonski elegantan, a njegov autorski glas progovara na rubu deklamacije.

Između stvarnosti i jezika

Iako je dominantno obilježje njegova poetskog stvaranja romantičarska spasiteljska koncepcija poezije, Miłosz se, pogotovo u kasnijim fazama stvaranja, othrvao svakom obliku zavodljivoga totalizirajućeg diskursa, predstavljajući svoj duhovni okoliš i sebe sama kao raspuknut, nekoherentan, iregularan entitet, pri čemu je ishodište njegove iskorijenjenosti bila stvarna apatridnost, nemogućnost povratka zbog nepostojanja doma, a jezik kao jedino utočište bio je nedostatan s obzirom na kompleksnost zbilje te nemogućnost natkriljivanja procjepa između sebe stvarnog i sebe koji je konstituiran u javnom, kulturnom, književnom i političkom registru. Otud Miłoszevo nastojanje da progovara različitim glasovima: glasom tradicije, poezije, filozofije, religije, glasovima drugih ljudi. Ta svijest o izgubljenosti, to ne-pripadanje i neudomljenost aporije su njegovih identiteta koje su istovremeno bivale načinom premošćivanja jaza između privatnog i općeg, singularnog i kolektivnog, stvarnog i fikcionalnog, empirijskog i tekstualnog. Kako svako iskazivanje i objava sebe podrazumijevaju neki okvir i formu, a forma ovladava i zarobljava ne dopuštajući partikularnost i fragmentarnost, tako i udomljavanje u tekstu znači i pokoravanje njegovoj strukturi i konvencijama. Istodobno, objavljujući unutar niza žanrovskih konvencija svoju prisutnost, preko različitih ih je modaliteta pretvarao u značenje, gdje ja više nije puka činjenica nego čin. Kod Miłosza to ja čin zapravo je medij oživljen, nadahnut i vođen s više instance, nadzbiljske, nadjezične, ali neodvojiv od privatne osobe: pišući pjesmu, on je već u njoj, neodvojiv od svijeta koji nastanjuje, ali i od svijeta koji opisuje. U nemogućnosti prikaza gramatičkog, tekstualnog ja koje je odvojeno od privatnog, empirijskog ja, on nalazi da je književnost odnosno pisanje prostor ponovnog uspostavljanja identiteta, integriranja rasutog subjekta, te se njegova empirijska osoba, zbiljsko ja rekonstruira u fikcijskom, tekstualnom ja koje se naziva pjesnikom. Miłosz je bio upravo okupiran jazom između stvarnosti i jezika, odnosno nemogućnošću da se konkretno bezrezervno izrazi općim. U skladu s tim, i čistu je autoprezentaciju smatrao nemogućom: ja se u jeziku uvijek transformira i reducira jer se jezičnim prikazivanjem ne može obujmiti.

Pjesnik pod maskom

S druge strane, tekst se pred njim otvarao i kao prostor samospašavanja ili odvajanja od sebe ili pak sebe-udvajanja, ponovnog stvaranja, re-kreacije. Tako je na jednoj književnoj večeri na Oklahoma University u Americi, kao odgovor na pitanje kakav je osjećaj živjeti u slobodnoj i demokratskoj državi nakon dugogodišnjeg iskustva življenja u totalitarnoj Poljskoj, Miłosz pročitao pjesmu Nije moj:

Čitav se život pretvarati kako je moj taj njihov svijet, / I znati da je sramotno takvo pretvaranje./ (...) Osmjehujem se i mučim. Mene više neće ščepati (...) Za stol s izabranima sjedati – to umijem.

Citirani stihovi iz pjesme-odgovora zapravo su priznanje pretvaranja, nošenja maske i u tom boljem svijetu, jer je to jedini način opstanka, ali njima se naglašava i neprilagođenost, koja umjetnika prati neovisno o promjeni sredine, društva, sustava. Pisanje je premošćivanje te neprilagođenosti, iako nikad ne dovodi do njezine neutralizacije. O tome, ne bez ironije, piše u tekstu Ne taj: „Ja i oni. (...) Pjesnik zna da ga oni drže nekim drugim nego što jest, i da će tako biti i nakon njegove smrti...“ te u zapisu Kad bih vodio dnevnik: „Kad bih vodio dnevnik, na primjer takav kao Nałkowska ili Dąbrowska, tek bi to izazvalo čuđenje, jer se ništa ne bi podudaralo s mojom slikom ustaljenom u svijesti čitatelja.“

O nemogućnosti ne samo čitatelja nego i kritičara književnosti da dopru do pjesnikove esencije i autentičnosti pisao je u svom autopoetičkom tekstu Moji europski korijeni: „Iskreno rečeno, ja sam cijelog svog života u vlasti nekog demona i nije mi posve jasno kako su nastale pjesme koje mi je on diktirao. To je razlog zašto sam se svih ovih godina što predajem slavensku književnost ograničavao na povijest književnosti nastojeći izbjeći poetiku.“ Miłoszevo isticanje nespoznatljivosti, neobjašnjivosti, neuhvatljivosti nadahnuća, naglašavanje demonskog izvora umjetnosti također upućuju na opiranje i odbacivanje mogućnosti analitičkoga, znanstvenog pristupa umjetnosti. To bi mogao biti znak vjere da umjetnost doseže svoju objektivnu vrijednost u sebi, a ne uz pomoć izvanjskog metodološkog aparata. Svaki pokušaj objektivizacije i seciranja izvana detronizira umjetnost, ruši je s njezina pijedestala koji je iznad znanosti, pa i iznad života, iako, dakako, nije bez utjecaja na nj. Tu se zapravo susreću i miješaju dva principa na kojima počiva njegovo shvaćanje poezije: poezija kao (na)čin, gdje se agitirajući, patronizirajući, proričući, teži postići neki političko-etički učinak, i poezija kao cilj – gdje je poezija mjestom premošćivanja i natkriljivanja antagonizama materije i duha.

Uhvatiti vječno sada

U Miłosza je vidljivo i trajno nastojanje da se progovori o univerzalnosti koja nije historijska nego fundamentalna. Lijepa forma i prividno neupitan vječni smisao sadržan u djelu osvajaju bez otpora i pružaju užitak. Pjesnik ipak zauzima distancirani stav spram trenutka okrećući se potrazi za vječnim sada, što se, kako je primijetio i književni kritičar Jerzy Jarzębski, očituje u nizu njegovih pjesničkih zbirki. Iako odnos između aktualnog i virtualnog značenja pjesničkog djela uvijek podrazumijeva neku međusobnu udaljenost, pa katkad možda čak i nesumjerljivost, upravo je to Miłoszevo vječno sada, ili kako ga Marian Stala definira – nunc semper, vječni trenutak – u službi smanjivanja i nadvladavanja tog nastojanja. To trenutno koje je istovremeno i vječno, sada koje je i uvijek, sjedinjuje vrijeme i prostor u pjesmi i zatvara ih u kapsulu značenja koje se izdiže nad tim kategorijama. Miłoszeva poezija dakle radi tako da pruža svoja značenja u trenutku kad se pojavljuje pred čitateljima, ali ih nipošto ne iscrpljuje, radije štoviše biva shvaćena preuranjeno nego zakašnjelo.

Onako, međutim, kako Miłosz nikad nije uspio jezikom dokraja obujmiti složenu stvarnost, tako je i stvarni Miłosz izmicao svojim analitičarima, kritičarima i biografima, smjestivši najbolji dio sebe u poeziju. U hiperrealističkom svijetu kojem je pjesnik pripadao živeći u njemu svoj građanski život, pod teretom viška društvene stvarnosti, njegova je privatnost – odnosno privatna stvarnost – pronašla simulakrum kao rezervnu varijantu svog opstanka, kao nukleus, esenciju oslobođenu redundantnosti. Tako je pjesnik pisanje otjelovio kao svoj drugi, esencijalni život. Onestvario je svoju zbilju seleći u svoje pisanje samo ono što je iz zbilje vrijedno očuvanja. U tom je smislu njegov svjetovni, zbiljski identitet ispražnjen jer je ono bitno premješteno u strukturu književnoga teksta, tamo prebiva kao samostalno autonomno biće, zaseban identitet i entitet, prividno neovisan o izvanjskoj određenosti i nesvodiv na identifikaciju s piscem-građaninom. Najbolje od Miłosza u njegovoj je poeziji, a posve je nebitno koliko to ima veze s njim stvarnim, koji je te pjesme potpisao svojim imenom.