Pitanje forme

Početna zamisao za novu baletnu predstavu La Valse HNK Ivana pl. Zajca bila je koncert za balet i orkestar, da se niz poznatih valcera – od istoimene Ravelove koreografske poeme, preko ulomaka iz Šostakovičevih baletnih suita, i takvih evergreena kao što su Sibeliusov Tužni valcer i Hačaturjanova Maskerada, do Straussovih bečkih uradaka – ilustrira plesnim točkama. Zato je, već u začetku, orkestar postavljen na pozornicu da Balet pleše ispred njega. Gostujući švicarski koreograf Etienne Frey tada se sjetio istoimene skulpture francuske kiparice Camille Claudel i sinula mu je zamisao da s tom predstavom ispriča priču o njezinu životu. Tema je potencijalno zanimljiva i dramaturški snažna: nadarena umjetnica imala je burnu vezu s velikim Augustom Rodinom, ali je zadržala i razvila vlastiti umjetnički izraz, bila je nekonvencionalna i izazivala skandale, zbog čega ju je nemilosrdna najuža obitelj smjestila u ustanovu za mentalne bolesnike i protiv njezine volje, najokrutnije, držala ondje zatočenu do kraja života, punih trideset godina. Činilo se kako novi balet može iznjedriti veliki plesni dramatski lik.

Cristina Lukanec i riječki ansambl u La Valseu

Tako se forma koncerta za balet i orkestar trebala pretvoriti u formu baleta sa sadržajem, ali bez scenografije (kostimi Manuela Paladin Šabanović). No i ta je forma ispala polovična jer prvi dio predstave, do stanke, slijedi neku, pretanku i površnu, dramaturšku nit, a drugi se izgubio u apstraktnosti i poprimio formu običnog divertismana šarenih bombona raznih valcera. Teško je reći što je Etienne Frey želio postići. U svakom slučaju, tema i lik Camille Claudel iskliznuli su mu iz ruku. Ona je ostala nedefinirana i nedorečena, pa ni interpretkinji Cristini Lukanec nije bilo lako postići uvjerljivost. Rodin je sveden na manje od epizode, kao i likovi Camillinih roditelja. Ritam valcera, u koji se Frey zatvorio, za njega je bio pretežak, pa su valceri prema kraju koreografski bivali sve bljeđi i već viđeni.

Baletni ansambl dao je, bez obzira na okolnosti, puni angažman. U prvi plan izbio je mladi plesač Svebor Zgurić kao Pjesnik. Iskazao je veliku scensku osobnost, toplinu toga zamišljenog lika iz Camilline mašte, i plesački napredak, osobito u duetu s partnericom Cristinom Lukanec, u Šostakovičevu valceru iz 2. jazz-suite. Još jedan plesački vrhunac bio je u točki prije toga, u duetu Andreja Kötelesa i Paule Rus, na Brittenovu i Rossinijevu glazbu, u drugome dijelu.

Publika je dobro prihvatila predstavu jer izbor glazbe nije mogao podbaciti. Operni orkestar, pod ravnanjem Nade Matošević, svirao je besprijekorno. Uvjeren sam da publika koja nije pročitala programsku knjižicu nije imala pojma o čemu se tu trebalo raditi. No publika se nije ni obazirala, uživala je u glazbi i plesu kao na bečkim novogodišnjim koncertima – s baletom.