Paralelni svjetovi i druge dimenzije

Bogat i raznovrstan kulturno-umjetnički program ove nas jeseni u Grazu potiče da stvarnost sagledamo na nov i drukčiji način

Međunarodni festival Štajerska jesen (Steirischer Herbst) u Grazu tijekom četiri tjedna ponudio je stotinjak produkcija iz različitih područja stvaralaštva (izložbe, performansi, kazališne, plesne i glazbene produkcije, film, predavanja), koje su se održavale na dvadesetak mjesta u gradu. Osnovan 1968, festival je specifičan po multidisciplinarnosti. Ovogodišnjom temom Drugi svjetovi program festivala postavio je u središte interesa društvenu zbilju propitivanjem kulturnih, društvenih, političkih i osobnih paralelnih svjetova, a angažirano koncipiran program trebao nas je potaknuti da stvarnost sagledamo na nov način. Festivalska četvrt, koju je osmislila austrijsko-slovenska umjetnica Maruša Sagadin, okupila je u malom sve potrebne urbane sadržaje, postavši tako žila kucavica grada.

Iz postava izložbe u Kunsthausu

Uz izložbe u produkciji raznih Udruga umjetnika, Kuće arhitekture, Udruženja za suvremenu umjetnost Rotor i izložbe u galeriji Camera Austria, središnja izložba festivala nazvana Drugi svijet autorski je projekt zagrebačkoga kustoskog kolektiva WHW. Predstavljeni su radovi petnaestak međunarodnih umjetnika koji prikazuju paralelne, neostvarene ili fikcionalne svjetove (od hrvatskih umjetnika izlažu Nemanja Cvijanović, Lala Raščić i Marko Tadić). Modernistička, hladnoratovska utopija o mogućnosti nastanka Drugog svijeta, koji će premostiti ponor između Prvog i Trećeg svijeta, ostala je samo iluzija u jalovoj nemogućnosti stvaranja društva koje će osigurati jednaka prava svih građana na napredak i blagostanje. Radovi propituju različite razine fikcije i stvarnosti kao reakciju umjetnika koji žive u vremenima nezamislivih društvenih promjena.

Tko je propustio posjetiti festivalske programe, u Kunsthausu do kraja siječnja 2012. može pogledati dvije zanimljive izložbe – multimedijski projekt berlinske umjetnice Antje Majewski Svijet Gimela i izložbu fotografija i videoinstalacija kineskoga disidenta Ai Weiweija.

Subverzija i autoreferencijalnost

Antje Majewski izložbeni je prostor podijelila na sedam prostornih cjelina koje su poprimile formu neobičnih arhitektonskih paviljona organičkih oblika. Umjetnica je sakupila predmete koji za nju imaju specifično osobno značenje, pa u svakom prostoru gradi otvoreno djelo, poetičnu i nadrealnu priču, koristeći se svojim radovima ili radovima prijatelja koji se spletom vidljivih ili nevidljivih poveznica referiraju na odabrani ključni predmet. Tako izlaže videosnimke, uporabne predmete, ready-made objekte, dokumentaciju, priče, te vlastite alegorijske i nadrealne slikarske kompozicije. U korijenu tog osobnog muzeja alkemijska je misao o razlici živog i neživog, istraživanje kvaliteta koje su oku nevidljive, svijet promjene. Izložena je zbirka utopijskoga, subverzivnog univerzalnog muzeja, obojena autoreferencijalnim poljem značenja, svojevrsno propitivanje i osobna interpretacija pojma muzeja u okrilju proslave dvjestote godišnjice djelovanja Univerzalnog muzeja Joanneuma.

Antje Majewski, The Guardian Of All Things That Are The Case / Snimio Jens Ziehe

Umjetnički opus Ai Weiweija predstavljen je fotografijama i videoradovima, segmentom koji nikada dosad nije bio izlagan u takvu opsegu i cjelovitosti. Tu iznimnu izložbu organizirao je Fotografski muzej u Winterthuru u suradnji s Ai Weiweijem i njegovim asistentom Lucasom Laijem, a nakon Graza putuje u pariški Jeu de Paume. Fotografije i videoradovi dokumentiraju njegov društveno-politički aktivizam, umjetničke projekte i izložbe, te su snažno sredstvo komunikacije i interpretacije društvene stvarnosti. Ai Weiwei djeluje i kao arhitekt, konceptualni umjetnik, kipar, bloger, tviterovac i pisac, a u svim tim područjima djelovanja on je radikalan kritičar nepravde i nepoštivanja ljudskih prava koje provode kineske vlasti. Njegovo djelovanje ne može zaustaviti ni politički motivirano pritvaranje (pušten je nakon burnih reakcija svjetske umjetničke i kulturne javnosti), batinanje, kao ni pokušaji da se obustave njegove aktivnost na blogu i Twitteru. Nakon političke represije i zabrana, Ai Weiwei pronalazi uvijek nove načine da njegove ideje dopru do svijeta.

Još se u vrijeme studija na pekinškoj Filmskoj akademiji zalagao za afirmaciju svih oblika slobodnog djelovanja, a protiv dogmatičnosti kineske varijante socijalističkoga realizma i totalitarizma. Nakon dolaska u New York 1983. tijekom deset godina boravka nastaju prvi ready-made objekti i oko deset tisuća crno-bijelih fotografija, svojevrstan dnevnik fotografskim medijem, arhiv vlastitoga života i specifičnoga trenutka. Dokumentirao je svoje aktivnosti, mjesta koja je posjećivao, vrijeme koje je provodio u dokolici i druženjima s kineskim umjetnicima prijateljima. Radikalno mijenja izričaj 1988, a fotografije više ne odišu lakoćom i ležernošću, već prikazuju mračnu stranu gradskoga života, osamljenost, demonstracije na ulicama i brutalnost policije. Na izložbi se može prepoznati fascinantna srodnost između tih ranih analognih fotografija i onih digitalnih nastalih mobitelom i iskorištenih za blog.

Angažirano dokumentiranje stvarnosti

Zbog bolesti oca, pjesnika Ai Qinga, 2003. vraća se u Peking te se intenzivnije počinje baviti i arhitekturom. Surađivao je s arhitektonskim dvojcem Herzog & de Meuron u izgradnji olimpijskog stadiona Ptičje gnjezdo, novog simbola Pekinga. Ali noć nakon otvaranja oštro se usprotivio načinu na koji je službena vlast zlorabila ideje Olimpijskih igara, prikrivajući sramotne postupke iz sadašnjosti i bliske prošlosti. Na izložbi su među ostalima pokazane serije fotografija nastalih od 2002. do 2008, koje dokumentiraju radikalnu transformaciju i građevinsko pustošenje Pekinga temeljitim rušenjem zatečene gradnje, bez imalo poštivanja tradicije, kako bi se oslobodilo građevinsko zemljište za novu megalomansku gradnju. Fotografije potrage za nastradalim studentima – žrtvama loše izvedenih konstrukcija školskih zgrada srušenih potresom u Sečuanu 2008. potaknule su razotkrivanje korupcijskog skandala, a objavljivanje popisa žrtava potaknulo je policijsko batinjanje Ai Weiweia. Tu su i planetarno poznate fotografije iz serije Studije perspektive na kojima podiže srednji prst u smjeru globalno poznatih simbola kulture, politike ili prirode, izražavajući neslaganje s odnosom društvene moći naspram individualnih sloboda. Projektom Bajka s Documente 12 2007. omogućio je boravak 1001 žitelju kineskih provincija u Kasselu. Odabrani su Kinezi koji nikada nisu izbivali izvan Kine, pa je umjetnički projekt postao sredstvom osnaživanja iskustava i stvaranja novih doživljaja. Istovremeno je u izložbenom prostoru Documente bio izložen 1001 primjerak kineskoga antiknog drvenog stolca iz dinastije Quing, koje je umjetnik prikupljao i restaurirao godinama. Fotografije čuvenoga performansa razbijanja skupocjenih vaza dinastije Han iskazivanje je autorove kritike nebrige kineskih vlasti za umjetnost i umjetničke slobode.

Njegov kritički i društveni angažman u dokumentiranju stvarnosti uporabom suvremenih komunikacijskih kanala postaje globalno dostupan, a umjetnost je alat za ostvarenje dijaloga i komunikacije koji postaje oblik otvorene i žive skulpture, srodne Beuysovu konceptu socijalne skulpture. Radikalan i etičan borac za ljudske slobode objašnjava svoj rad riječima: „Moj stav i način života moja je najvažnija umjetnost.“