Osobne i društvene drame

Ovogodišnji festivalski dokumentarni program kontinuirano održava visoku kvalitativnu razinu

Za razliku od igranofilmske selekcije ZFF-a, koja se nakon primjetnog skretanja u srednjostrujaške vode, dvojbenog favoriziranja tzv. „kućnih redatelja“ i dodvoravanja mainstream ukusu trendovske art-publike na posljednja dva izdanja festivala vratila izboru provokativnih, nerijetko beskompromisnih i mahom vrlo vrijednih ostvarenja kakav je ovogodišnji pobjednik Michael Markusa Schleinzera, festivalski dokumentarni program kontinuirano održava visoku kvalitativnu razinu. Ljubitelji intrigantnih, emotivnih, gdjekad bizarnih, a ponekad i neobično uzbudljivih životnih priča i ove su godine u kakvoćom vrlo ujednačenu izboru dokumentaraca došli na svoje.

Oblak – dokumentarac o potresnoj drami obitelji Luke Ritza

Zlatnim kolicima za najbolji dokumentarac možda ne sasvim zasluženo ovjenčan je naslov Na rubu Rusije, debitantsko dugometražno ostvarenje poljskoga filmaša Michała Marczaka. Djelo koje je na ovogodišnjem festivalu HotDocs osvojilo nagradu HBO za debitantskoga redatelja neosporno je sugestivan i iznadprosječno uspio, ali i razmjerno hladan i distanciran te ponešto predug film koji oslikava život skupine ruskih vojnika u jednoj od udaljenih postaja na Arktiku. Izgrađene prije gotovo šest desetljeća sa svrhom obrane i najnepristupačnije sjeverne granice tadašnjega Sovjetskog Saveza, te su se postaje s vremenom pretvorile u svojevrsne simbole apsurda hladnoratovske politike, militarizma i demonstracije moći nekad sovjetskog, a danas ruskoga društva. Naime, tijekom čitavog njezina postojanja konkretnoj se postaji na udaljenost manju od nekoliko stotina kilometara nije približio baš nitko, ni saveznik ni neprijatelj, što je i logično jer se vječnim ledom okovane nastambe i poligoni za obuku doimaju savršenim ambijentom za snimanje prepravka Carpenterova Stvora.

Kadar iz filma Odustat ću sutra

U takav negostoljubiv okoliš, gdje se voda dobavlja iz rupe u ledu, stiže devetnaestogodišnji Aleksej, pomalo naivan i neodgovoran novak koji se pridružuje petorici starijih, grubljih i znatno iskusnijih kolega. I razočaranijih i ciničnijih, dakako, jer se tijekom filma ispostavlja da su svi oni službu uz nevidljivu granicu i u nepreglednoj bjelini odabrali kao barem privremeno sklonište od životnih poraza te problematičnih osobnih i obiteljskih egzistencija. Dok ga zapovjednici iniciraju u rigorozna pravila svakodnevice s prividnom strogošću i održavanjem borbene spremnosti, čiju hladnu rutinu mogu zagrijati tek poneka boca votke i sjetno pjevušenje tradicionalnih pjesama, Aleksej mašta o boljoj budućnosti i odlasku na fakultet. Najveća vrijednost filma Na rubu Rusije leži u vrlo sugestivnu, neposrednu i grubo realističkom prikazu života na Arktiku, koji autor nenametljivim okom kamere inteligentno dočarava naglašavajući humanizam, empatiju i toplinu minimalistički profiliranih no slikovitih protagonista.

O kriminalu i korupciji

Najuspjeliji je dokumentarac prikazan u konkurenciji ovogodišnjega festivala Odustat ću sutra, također dugometražni prvenac Michaela Collinsa, autora koji se kao producent i redatelj specijalizirao za snimanje angažiranih priča o društvenoj nepravdi. Takvu nudi i ovaj film, koji detaljno elaborira neveselu sudbinu mladoga Filipinca Paca Larrańage, koji je još 1997. pod sumnjivim okolnostima uhićen zbog navodnoga sudjelovanja u ubojstvu neke djevojke i nestanku njezine sestre. Te ´97. Paco je bio devetnaestogodišnji student kulinarstva kojeg je policija na provincijskom otoku Cebu osumnjičila da je sa skupinom prijatelja organizirao otmicu svojih vršnjakinja, sestara Chiong, te ubojstvo jedne od njih – tijelo druge naime nikada nije pronađeno. Premda su u njegovu obranu stale 42 osobe, podjednako profesori i fakultetske kolege, koji su svjedočili da je Paco u vrijeme zločina bio na stotinama kilometara udaljenu fakultetu u Manili, mladić se smjesta našao usred kafkijanskog apsurda u kojem je bio osuđen najprije na doživotnu zatvorsku, a naknadno i na smrtnu kaznu. Kafkijanskog apsurda iz razloga što u njegovu korist nisu govorili samo dokazi i svjedočenja drugih, nego i postupno otkrivene činjenice da je otac nesretnih djevojaka radio za mafiju, da je sudac poznat po nemaru i sumnjama na korupciju bio u rodu sa žrtvama te da je poznati kriminalac koji je priznao zločin posve nelogično oslobođen, nakon čega mu je majka žrtava priredila svečani doček i gotovo ga pretvorila u kućnog prijatelja. Pedantno iznoseći kronologiju čitavog slučaja, koji će u završnici postati i međunarodni problem za čije će rješavanje intervenirati i španjolski kralj i nova filipinska predsjednica Gloria Macapagal-Arroyo, autor kreira možda ponešto tendencioznu, no svakako vrlo dojmljivu sliku filipinskog društva impregnirana korupcijom, kriminalom i nemoralom. U poput trilera uzbudljivu filmu, snimana punih šest godina, Michael Collins kriminalistički zaplet vrlo vješto križa sa sudskom, egzistencijalnom, ali i društvenom dramom, naglašavajući turobne intimne priče Paca i članova njegove obitelji. Slično Hitchcockovu antijunaku u remek-djelu Krivo optužen, i Paco se kao Don Quijote bori s vjetrenjačama sustava, s rasnim i klasnim predrasudama, sa senzacionalističkim medijima, sa zakulisnim političko-kriminalnim igrama u kojima je ulog njegov život. I dok naposljetku na vidjelo izlaze dokazi o korumpiranosti i umiješanosti u kriminal bivšega filipinskog predsjednika Estrade, baš kao i policije, tužitelja i suca koji je u međuvremenu počinio suicid, Pacovu obitelj ostavljamo kao dragovoljne izbjeglice u Španjolskoj, a mladića kao zatočenika znatno liberalnijeg i humanijeg pravnog sustava koji bi ga uskoro trebao posve osloboditi.

Tri hrvatska dokumentarca

U bogatom dokumentarnom programu ZFF-a gledatelji su mogli vidjeti i tri vrlo uspjela dokumentarca domaćih autora. Riječ je o filmovima Oblak Miroslava Sikavice, Zemlja znanja Saše Bana i Marijine Željke Sukové. Daroviti dokumentarist Miroslav Sikavica, autor niza zapaženih filmova iz TV-serijala Direkt, neposredno, intimno i izuzetno sugestivno, ali i vrlo obzirno i nimalo patetično, bilježi stanje i zbivanja u obitelji i među prijateljima Luke Ritza, osamnaestogodišnjaka koji je 12. lipnja 2008. preminuo nakon što su ga premlatila četvorica huligana. S Lukinim roditeljima, prijateljima i bivšom djevojkom provevši godinu dana nakon mladićeve smrti, Sikavica je zabilježio potresnu obiteljsku dramu i drame najboljih prijatelja senzibilnog i tolerantnog momka koji je kobne noći 31. svibnja stradao samo zato što je izgledom bio nešto drugačiji. Luka je s nestrpljenjem iščekivao izlazak novoga singla benda Coldplay Viva la vida, a u tom naslovu njegov otac Reno iščitava simboliku mladićeva života i tragična usuda. Prisiljeni na ubrzano odrastanje i sazrijevanje, Lukini se prijatelji odlučuju na studij u Varaždinu, ponajprije da se koliko-toliko maknu sa zagrebačkih ulica na kojima ih previše toga podsjeća na tragediju.

Film Oblak, naslovljen prema crtežu na kojem je Luka prikazan kao anđeo-gitarist koji s oblaka gleda na Zemlju, u dobroj je mjeri komplementaran Zemlji znanja, dokumentarcu kojem je uručeno posebno priznanje žirija, a kojim je Saša Ban sa skupinom podjednako zaslužnih suradnika zabilježio 35-dnevnu blokadu zagrebačkoga Filozofskog fakulteta u proljeće 2009. Suočeni s licemjerjem i bezobzirnošću domaće inačice divljega kapitalizma u kojem im se pod lažnim parolama o besplatnom visokom školstvu, jednakim mogućnostima i Hrvatskoj kao zemlji znanja svake godine nabijaju sve veći troškovi studija, pa čak i za najredovitije i najuspješnije studente, mladići i djevojke s Filozofskog prije dvije i pol godine odlučili su poduzeti konkretnu akciju, blokirati fakultet i pokrenuti Nezavisnu inicijativu za pravo na besplatno studiranje. Svojim su činom polarizirali javnost dobrano prepariranu pristranim političkim utjecajima i korporativnom pripadnošću definiranim medijima, ali i nakon predugo vremena konačno uspjeli artikulirati stajališta (dijela) studentske populacije kojoj se često paušalno prigovara zbog lijenosti i nedostatka angažmana. Ustrajavajući na izravnoj demokraciji i djelovanju kroz plenum bez istaknutih vođa, istodobno su i zbunili javnost naviknutu na lidere i okoštalu predstavničku demokraciju čijoj krizi i jalovosti učestalo svjedočimo. U skladu sa studentskim buntom i protagonisti filma ostaju anonimni, podjednako glasniji među studentima, kao i njihovi profesori, tadašnji prodekan, dekan i rektor, kojima su navedene samo trenutne funkcije. Iako smo u međuvremenu dobili novoga ministra znanosti, stanje u visokom školstvu dodatno je eskaliralo, a mantra o zemlji znanja postala posve besmislena.

Neobično zreo, životan, vizualno promišljen i dojmljivo estetiziran dokumentarac Marijine debitantice Željke Sukové dokumentarni okvir priče o trima unukama pokojne Marije Violić, koje šest godina nakon bakine smrti odluče ukrasiti njezinu nadgrobnu ploču, učinkovito nadograđuje elementima eksperimentalnoga filma koji slavi ljepotu i radost življenja. A u činjenici da unuku Daniru iz neobjašnjenih razloga „glumi“ Mila Čuljak krije se i sitan ali bitan element igranog filma. Željka je jedna od triju unuka šest godina ranije preminule Marije Violić, koja s rođakinjama Danirom i Ninom Violić dio pokojničine rodbine i njezinih prijateljica okuplja u njezinu stanu u Kraljevici. Isprva sjetno i s uspomenama na Mariju presudno obilježeno ozračje postupno se počinje mijenjati kada Nina nekolicini žena i jednom muškarcu dade zadatak da skiciraju svoje prijedloge kako bi trebalo urediti pokojničinu nadgrobnu ploču. Prisjećajući se da je tijekom posljednja dva desetljeća života gotovo posve slijepa Marija obožavala Papu te da je u osamdesetima uživala u sapunici Dinastija, koju je pratila lica praktički priljubljena uz ekran razlikujući sjene glumaca, dok bi joj unuke govorile što se na ekranu zbiva, svi se sve više otkravljuju pa sjeta postupno ustupa mjesto humoru i nostalgiji, uz obilnu pomoć crnog vina i akorda u izvedbi češkog underground punk-benda Midi Lidi. Djelo ovjenčano nagradom kritičara Fedora na 46. međunarodnom festivalu u Karlovim Varima oslanja se na blagotvorni crni humor, apsurd i nadrealizam, a efektna uporaba starih kućnih videosnimaka i znane glazbe iz Dinastije, kao i ubrzavanja slike i žarki kolorit, rezultiraju ironijskim odmakom i ugođajem groteske.

Izborne utakmice

Od preostalih dokumentaraca vrijedi spomenuti još nekoliko filmova. Ponajprije Neki drugi Chelsea: Priča iz Donjecka Jakoba Preussa, storiju o burnim socio-političkim zbivanjima u Ukrajini predočenu iz vizure siromašnih no gotovo fanatično proruski usmjerenih navijača nogometnoga kluba Šahtar, pobjednika kupa UEFA 2009, koji potrebu za vođom čvrste ruke zadovoljavaju u liku kontroverznoga tajkuna i vlasnika kluba Rinata Ahmetova. Tu je i film Talibani iza maske Paula Refsdala, minutažom kratak no efektan i u završnici tragičan i melodramatičan pogled u svakodnevicu obitelji jednog od talibanskih ratnih vođa, koju upoznajemo okom kamere autora koji je sredinom osamdesetih danas za Zapad dijabolične pripadnike „pokreta za pročišćenje društva“ upoznao dok su u ratnom Afganistanu istom tom Zapadu predstavljali neupitne pozitivce. Spomenuti svakako vrijedi i naslov Afrički izbori Jaretha J. Merza, priču o niskim strastima i podmetanjima obilježenoj (pred)izbornoj kampanji za predsjedničke izbore u Gani 2008, koje je tada vladajuća stranka pokušala dobiti podmetanjem 90.000 lažnih glasačkih listića, što je ipak pravodobno otkriveno te je novi predsjednik Gane postao kandidat oporbe, profesor John Evans Atta Mills. A tu je i emotivni pedagoški usmjeren dokumentarac Kandidati redateljice Ayle Gottschlich, na ovogodišnjem Sarajevskom filmskom festivalu nagrađena storija o učenicima jednog razreda specijalne škole iz Berlina, bistrim i darovitim, no odveć senzibilnim, pomalo hiperaktivnim ili pak agresiji sklonim klinkama i klincima različitih etničkih i socijalnih zaleđa, koji pod vodstvom požrtvovne nastavnice uče o temeljima demokracije te pripremaju i održavaju izbore za predsjednika razreda.