Nezasitnost umova 21. stoljeća

Sigurno je da vremenska distanca pruža sasvim novi pogled na ljude i događaje. Prošlost okamenjujemo sigurnošću i nadom u bolju budućnost te postajemo odrješitiji u nakani da nikad više nećemo pogriješiti. Primjer da svaki naraštaj ljudske misli djeluje na taj način jest i djelo Zasužnjeni um. Interes za njim nije se smanjio što pokazuje i njegovo današnje iščitavanje među studentskom populacijom, a ta činjenica ne bi začudila da djelo ne obrađuje tematiku seciranja sustava koji pripada prošlosti i koji današnji studenti osobno nisu iskusili. Usto, nasilno zasužnjavanje umova pripadniku mlađega naraštaja današnjega demokratskog poretka ne da je nezamislivo, nego graniči s fikcijom. Kako umovima koji su oblikovani u slobodnoj klimi foruma, društvenih mreža i džepnih izdanja knjiga predočiti sveobuhvatni Strah od praznine, ali i kontrolu i utjecaj na objavljivanje bilo kakvih sadržaja? Odgovor bismo s jedne strane mogli pronaći u univerzalističkoj naravi književnosti, a s druge u samu Miłoszevu porivu da zapiše svoje svjedočanstvo. To je ujedno i križanje iz kojega kreću mnoge zablude i zamjerke pa je oprez i praćenje smjernica iz djela neizostavni instrumentarij u predočavanju Miłoszeva pokušaja oslobađanja od fatalizma.

Specifičnost je Miłoszeve pripovjedačke pozicije vremenska i prostorna isprekidanost koja proizlazi iz njegove biografije. Naime, 1951. Miłosz napušta Poljsku te kod onih koji ostaju dobiva status izdajice. Upravo je taj prišiveni osjećaj izdajništva Miłoszu poslužio kao platforma iz koje izgrađuje neprijatelja nastala iz njegovih vlastitih redova – od dotadašnjih prijatelja. Kao sredstvo samoobrane izabire književno istupanje ispovjedničkim, suosjećajnim, ali i elitističkim pripovjednim tonom, koji čitatelju može povremeno biti i odveć nametljiv. Naime, pripovjedni glas jako naglašava svoju proročku narav, kao i funkciju prenositelja Istine. U to doba on je već etabliran pjesnik, svjestan svoje brojne publike i prije svega talenta, ali je ujedno stigmatiziran izdajništvom kojim ga je poljska intelektualna elita željela diskreditirati te mu oduzeti pravo na iskaz sudionika. On takvu poziciju ne prihvaća te svoj pogled izvana – pogled osobe koja se odlasku unatoč smatra dijelom duhovnog aspekta stvarne zemlje – doživljava odgovorno i kao poziv da opiše proces zasužnjavanja umova na primjeru četvorice pisaca, svojih prijatelja. Otuda dolazi suosjećanje, ali i zabrana osuđivanja jer smatra da svako vrijeme treba mjeriti njegovom vlastitom mjerom.

Dva ključna termina kojima opisuje mehanizme prilagodbe pisaca socijalističkome realizmu, Murti-Bing i Ketman, Miłosz pronalazi u romanu Nezasitnost Stanisława Ignacyja Witkiewicza – Witkacyja, odnosno u Gobineauovoj knjizi Religions et Philosophies dans l’Asie Central. U Witkiewiczevu romanu Murti-Bing označava pilulu koja nesretnim likovima romana organskim putem daje novi svjetonazor. Besmisao i nedostatak vjere zamjenjuju vedrina i sreća, no pilula ipak ima kobnu nuspojavu: gutač Murti-Binga ne može se u potpunosti lišiti prijašnjeg svjetonazora pa se neprekidno nalazi u shizofrenom stanju između prošlosti i sadašnjosti. Miłosz svoje djelo dovodi u korelaciju s Witkiewiczevim jer smatra da se njegova apokaliptična vizija propasti religije, umjetnosti i filozofije u potpunosti ostvarila te uzimanje pilule Murti-Binga, tzv. prijelom, poistovjećuje s prihvaćanjem socrealističke poetike. Taj je prijelom opisan bolno, a dolazi s krivnjom koju je nemoguće prevladati jer se prihvaćanjem novoga svjetonazora istovremeno odbacuje dotadašnja pripadnost tradiciji te povijest i nasljeđe. No može li se uopće o procesu djelovanja Murti-Binga govoriti kao o dosezanju sklada kada čovjek koji ga prihvaća osjeća da radi nešto loše? Odgovor leži u tome što je za potpuni murtibingovski učinak bilo potrebno vrijeme, ali za početak je ipak bilo dovoljno da čovjek može djelovati, a napredak se ionako očekivao od novoga naraštaja, neopterećenog starim. Kako bi pokušao opisati interferenciju starih zasada i novoga svjetonazora u svakodnevnom životu, Miłosz se koristi pojmom Ketman, koji označava pravo na laganje i obmanjivanje protivnika u situaciji kada je vlastita vjera u opasnosti pred nevjernikom. U tom se slučaju onaj koji prakticira Ketman naziva Sadra. Ketman se provodio na svim razinama koja je „Nova vjera“ utemeljila, a uspješno prakticiranje Ketmana u Sadri je budio ponos. Zorni je primjer estetski Ketman, kada čovjek koji piše pozitivne recenzije o socrealističkim građevinama, u svome domu uživa u službeno osuđenim djelima umjetnosti. Iako je prakticiranje Ketmana iziskivalo napor, ipak je donosilo stanovit užitak jer su nametnute ograde intelektualce prisiljavale na sanjarenje, ali ih i podsjećale da unutar njih nije samo praznina.

Cjelokupan proces prilagodbe: život prije Murti-Binga, prijelom te razvoj do shizofrenoga stadija najbolje je vidljiv na primjerima četiriju pisaca opisanih pod pseudonimima Alfa, Beta, Gama i Delta, a iza kojih se kriju Jerzy Andrzejewski, Tadeusz Borowski, Jerzy Putrament i Konstanty Ildefons Gałczyński. Miłoszev pristup analizi djelâ navedenih ličnosti kompleksan je iz najmanje dvaju razloga. Prvi je pripovjedačev odnos prema skiciranim piscima, a drugi je taj što opisivanjem tih četiriju ličnosti dobivamo petu, uvjetno rečeno Epsilon, a to je sam Miłosz. Njegove odrednice ne dobivamo u obliku prvoga pripovjedačkog lica, nego se njegovi obrisi naziru iz kritika, negacija i odnosa prema opisanoj četvorici. Tako je Alfa predstavljen kao pretenciozni pisac slaba talenta koji želi postati moralni autoritet, a to mu s prihvaćanjem socrealizma i polazi za rukom jer je, kako djelo kaže, Alfa bio u konstantnoj potrazi za formom, a s novom ju je poetikom i dobio. Beta i Gama su pjesnici koje razlikuje narav umjetničkog talenta. Dok je prvi opisan kao istinski, gnjevni pjesnik, drugi je bio alkoholičar koji je pisao po narudžbi. No u talentu za prihvaćanje „Nove vjere“ nisu se razlikovali. Betin gnjev usmjerili su prema osudi staroga poretka, a Deltina neozbiljnost, porok i potreba za mecenom bili su idealno sredstvo manipulacije. Gamina je pozicija nešto drukčija u odnosu na navedenu trojicu, on je bio na vlasti pa je njegov osjećaj krivnje još i jači od ostalih gutača Murti-Binga jer je, kako je navedeno, i sam osnaživao vraga kojem je obećao dušu. Epsilon pak sebe dovodi direktno na Olimp, a svoj rukopis drži umjesto riječi isprike. Svoje beskućništvo prihvaća mirno, a od Zeusa očekuje milost jer se ponašao u skladu sa svojim pjesničkim darom; vidio je, čuo, a djelovanje je išlo ukorak s time – pisanjem stvara štit svojem sanktuariju. Oprost na kraju traži, ali od bogova, jer ljudima je ionako zabranio suditi.

Ima li smisla iščitavati ovo djelo, razmišljati i pisati o njemu u 21. stoljeću, neka razmisli svatko za sebe kada se nakon naporna radnog tjedna zatvori u svoja četiri zida ili kada bombardiran reklamama osjeti nezasitnost i potrebu da u sebi popuni prazninu, a da ni sam ne može odlučiti čime. Zasužnjivanje kakvo opisuje Miłosz zasigurno je iza nas, ali da bi Povijest trebala biti učiteljica života nitko ne može poreći, baš kao ni činjenicu da Ketman mijenja svoja obličja. Uostalom, poput nekog modernog superjunaka.