Nastanak svemira iz juhe u kocki

Tomićevi Punoglavci stavili su me na muke.

Ali prije nego što kažem koje su vrste te muke, pogledajmo o kakvoj je knjizi riječ. Posrijedi je kratak roman (stotinjak kartica) s pripovjedačicom u prvom licu – glavnom junakinjom. Iz prve rečenice – „Mogu se do najsitnije pojedinosti sjetiti tog ljeta 1975...“ – jasno je da se vremenske pozicije naratorice i protagonistice ne podudaraju. Pripovjedačica Alenka govori iz vremena sadašnjeg, kao žena u srednjim godinama, kako doznajemo iz epiloški oblikovana završnog segmenta posljednjega poglavlja; u svom sjećanju ona rekonstruira zbivanja u slavonskom gradiću B. kamo je tog davnog ljeta kao dvanaestogodišnja purgerica za ferija došla u posjet baki i djedu. Cijeli taj slijed događaja koji se obnavlja u njezinu pamćenju pripovjedačica motivira ovako: „Gledam svoju djecu i sve više shvaćam kako je moj život nekako bio određen još onda kada sam bila sitni crni punoglavac. Onog ljeta u B. možda mi se dogodilo sve važno što mi se trebalo dogoditi. Moj pokojni djed Karlo imao je pravo. Čitav svemir, sve ovo što vidite, može nastati iz nečega tako malenog kao što je juha u kocki.“

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

Alenka je tog ljeta doživjela nekoliko emotivnih i spoznajnih šokova, koji su je iz nekonfliktnoga svijeta djetinjstva na grub način uveli u zamršen svijet odraslih. Bolno je bilo prvo ljubavno razočaranje: Denis, dječak iz bakina susjedstva koji joj se sviđao, svojim ju je kolebljivim ponašanjem i labilnim moralom iznevjerio; Irfan, Bosančeros bez mane, donio joj je nešto nepoznato i novo, iskustvo uspostavljanja veze s drugim i drukčijim; i na koncu spoznaja da roditelji nisu uvijek besprijekorni: što je to majka imala sa susjedom Matkom?; zašto je tata dospio u moskovski zatvor?. Iako se priča uglavnom plete oko nekoliko likova u tinejdžerskoj dobi, Punoglavci nisu (samo) roman za mlade. Sve su vrijeme prisutni i stariji, pa njihovi međusobni odnosi, bilo unutar obitelji ili izvan nje, snažno zrcale duh toga vremena, segmente njegove političke pozadine, ideologijskih i vjerskih nazora. Ono što bi se romanu moglo prigovoriti jest shematičnost nekih karaktera i predvidljivost situacija. Jer, jednom kad je npr. Denis postupio kao negativac, on je to ostao do kraja, kao što se Irfan od početka do kraja nosi s bremenom pozitivca. No ne bih rekao da to izbjegavanje nijansiranja karakterâ – a i inače je autor u ovom romanu općenito sklon redukcionizmu – odviše škodi romanu. Jer, sve to prolazi kroz filtar onog Tomićeva osjećaja za smiješnu stranu svijeta, za humor kojim precizno, na rafiniran način, prokazuje mane i karakterâ i društvenog sistema, a ipak nikog ne vrijeđa niti ponižava tako da ga to zaboli.

Zašto me ovaj roman ipak stavio na muke?

Nisam u nedoumici glede njegove književne vrijednosti – mislim da u njemu dobrano pretežu bolje strane Tomićeva talenta. Problem je drugdje, i načelne je prirode. A ima i pretpovijest, na koju treba podsjetiti. Na kraju romana stoji ova napomena: „Priča Punoglavci napisana je po narudžbi prehrambene kompanije Podravka i pod naslovom Vegeta blues u prosincu 2009. objavljena uz Jutarnji list.“ Zapravo, sve je počelo još i prije, 2006, kako otkriva sam pisac u kratkom intervjuu u povodu izlaska svoje „knjige uz novine“. Tada su mu dizajneri Podravkinih godišnjih poslovnih izvještaja, koje su oblikovali kao knjige, naručili – a sve da bi razbili monotoniju podataka – „tridesetak veselih kartica o industrijskoj hrani i začinima s kojima sam odrastao“. Tih se tridesetak kartica dopalo nekomu u Upravi pa je naručena knjiga, koju je Tomić napisao očito s guštom, ali ne bez svijesti da kao pisac radi nešto što nije uobičajeno: „...ja nisam marketinški profesionalac i nisam želio, a ne vjerujem ni da bih znao, napraviti istinsku reklamu“.

Ne znam što bi se moglo reći na piščevu opasku da svojim literarnim umijećem nije želio napraviti „istinsku reklamu“ korporaciji koja mu je za to platila. Može mu se vjerovati na riječ da „nije marketinški profesionalac“, ali ne želim vjerovati da nije htio pošteno odraditi posao na koji se obvezao. I bogme ga je i odradio, i to, majstorski! Ali upravo tu nastaje kratak spoj: da je izlaprdao tih ugovorenih stotinjak kartica, izreklamirao firmu i uzeo zasluženu lovu – nikom ništa. Ni prvi ni posljednji koji je to učinio: toliko je primjera, i u prošlosti i danas, i u svijetu i u nas, u različitim oblicima umjetničkog izražavanja, gdje se na manje ili više otvoren način reklamira, propagira, slavi naručitelj. (Da se ne govori o suvremenim, nevidljivim oblicima reklame koji su premrežili sav medijski prostor i manipuliraju našim životima.) Ali ne, Tomić nije odrađivao posao, u svakom slučaju plivao je na dobrim vibracijama i napisao vrlo solidnu priču. Čak su i neki reklamni dijelovi dobro, funkcionalno, „prirodno“ uklopljeni u tekst, npr. očevo uhićenje i zatvaranje u Moskvi zato što je švercao vegetu da bi je trampio za kavijar i gruzijski konjak. Mlađim čitateljima ta epizoda može djelovati bizarno, ali onima koji se sjećaju pomame istočnoga tržišta za vegetom ona je vrlo uvjerljiva.

I tako, tražim i čini se da kadšto pronalazim neke razloge kako bih sam sebe uvjerio da je ovdje ipak riječ o književnosti, a ne o reklami. No onda se ponovno javljaju razorne sumnje: čim pomislim na Punoglavce, najprije mi se ukaže onih 10-15 mjesta u tekstu gdje se slave Podravkini proizvodi – vegeta, ajvar, miješana marmelada, konzerve goveđega gulaša, juha u kockicama, čokolino – koji su „stvarno odlični“, „ajde, pa nije tako loše“, „za prste polizati“... Ne pomaže tu mnogo ni činjenica da je pisac pokušao „zemetnuti tragove“ promjenom prvotnog naslova romana (Vegeta blues > Punoglavci), jer je to tek šminka, a za puni književni legitimitet teksta bilo bi potrebno eliminirati unutrašnjeg neprijatelja, tj. ona mjesta gdje se izravno spominju reklamirani proizvodi. A tu bismo vjerojatno došli do onih sitnih, jedva čitljivih slova u ugovoru koja određuju ključna prava i obveze dviju strana.

„Odnosi između pokrovitelja i klijenta nisu bez ikakve veze s odnosima vazala i suverena“, kaže Robert Escarpit u svojoj Sociologiji književnosti, u poglavlju u kojem razmatra problematiku financiranja pisca kao „čovjeka koji jede i spava svaki dan“ (neovisno o financiranju objavljivanja djela). Govoreći o društvenom značenju mecenata u svoje vrijeme (šezdesete godine prošlog stoljeća) Escarpit kaže da bi bila farizejština staviti ga na optuženičku klupu, premda „više ne odgovara zahtjevima morala našeg vremena“. Pritom citira egipatskoga književnika Tahu Huseina: „Zato su, vrlo često, književnici i umjetnici morali skupo da plate takvu tegobno zasluženu pomoć... Ima u tom i nečasne trgovine: mecena daje zlato i srebro koje književnik troši kako ih i prima; književnik, on daje svoju umjetnost ili svoju misao koje ne mogu ni na koji način da budu potrošene.“

Moje muke glede ove Tomićeve knjige ne prestaju. S jedne strane, ne može se piscu baš ništa prigovoriti što je za plaću naručeni posao pošteno i dobro odradio (i što ga nijednom gestom nije zatajio); s druge strane, književnost bi smjesta morala potpisati kapitulaciju kad bi na taj način integrirala reklamu u svoj krvotok. Bilo bi lijepo da dobar pisac uvijek bude na dobitku, ali krajnosti je uvijek teško pomiriti. Što se književnosti tiče, tu zapravo dvojbe nema.