Namjerno prazni

Na tragu izložbe Botaničke fotografije, održane ovog proljeća u samoborskoj Galeriji Lang, nastala je i nova knjiga fotografija Jasenka Rasola Zimski vrtovi. Dvije su očigledne sličnosti između izložbe i knjige: obje tematiziraju biljke u gradu, i obje su podjednako angažirane. Jasenko Rasol fotografira prazne nenastanjene prostore u područjima uz velika stambena naselja na kojima stanovnici stvaraju vrtove. Ukoliko pristajemo na političnost i subjektivnost umjetnosti, pogotovo na tragu dosadašnjega Rasolova rada, ne trebamo riječ angažiranost tumačiti nužno na štetu artizma. Riječ je zapravo o vrlo sretnu spoju umjetničkog izričaja i zainteresirana odnosa prema društvenoj stvarnosti.

Jasenko Rasol fotografira zimi, kada vrtovi nisu u funkciji i postaju dodatno neodređeni. „Oni su mjesta prenamjene funkcije stvari, improvizacije, recikliranja, formalnog nereda i usputne ekologije, kontemplativne igraonice za odrasle, utočište za građane s nostalgijom prema ruralnom i mogući spas za socijalno ugrožene“, piše autor u predgovoru i dodaje: “U usporedbi s budućim shopping molovima i tranzicijskom urbanizacijom predstavljaju elitno mjesto u uškopljenoj arhitekturi grada.”

Vizualno neutralan odnos između prvog plana (vrta) i pozadine (urbane arhitekture) govori o uspostavljanju odnosa između dvaju naizgled oprečnih prostora. Plansko i neformalno, definirani prostor i prostor u nastajanju samo su naizgled suprotstavljeni, no zapravo jedan bez drugog ne mogu, kao što ni grad ne može bez obaju. Vizualna neutralnost i neuspostavljanje planova govore o prožimanju prostora: vrtovi su prostori slobode i javnog djelovanja kao što su bili ili bi trebali biti gradski trgovi.

Ako zagrebemo malo dublje i pogledamo susjedne gradove, recimo bliski Klagenfurt ili malo dalji Kopenhagen, i u jednom i u drugom postoji inicijativa u kojima su građani pretvarali cijele četvrti u zelene površine na kojima proizvode hranu. Samoodrživ grad koji bi proizvodio hranu dio je učenja cijele škole potekle iz Australije – permakulture, i u tom kontekstu nije neobično nestrukturiran prostor zimskoga vrta nazvati avangardnim elitnim mjestom. Permakultura govori o praktičnosti, o manjem utrošku energije, o mogućnosti da se proizvodi hrana koja je i lijepa i funkcionalna, i to na mjestu gdje se nalazio samo travnjak, koji u konačnici zemlju čini lošom i neplodnom. Ne moramo ići tako daleko da vidimo ono što je u vrtovima vidio Jasenko Rasol. Ne moramo ni zamišljati što gradski čovjek osjeća u doticaju sa zemljom i prisjećati se da vrtovi postoje kao način psihoterapije, liječenja od posljedica stresa, pa i težih psihosomatskih bolesti. Možemo samo ostati pri sivilu stapanja zgrada i zemlje gdje nešto raste ili je raslo, na osamljenim klupama, ogradicama i brvnarama s alatom za obradu zemlje, i složiti se da je u zimskim vrtovima Jasenko Rasol vidio prostor kreativnosti, mogućnosti i kontemplativnosti. Upravo nedefiniranost prostora govori o njegovim mogućnostima. Identitet grada bez takvih nedefiniranih ali upravo zato i slobodnih mjesta počinje nalikovati na totalitarni grad, bez obzira o kojem društvenom uređenju bila riječ. Gradovi i postoje da bi bili po mjeri čovjeka. Gradovi bez javnih prostora prestaju biti gradovi i postaju novokomponirana privatna feudalna imanja. Čini mi se da Jasenko Rasol upravo to želi reći svojom knjigom, ali ne čini to bombastično već decentno, puštajući da neutralnost fotografija dubokim i ozbiljnim glasom progovori o smislu.