Mračne preokupacije suvremenog filma

Iza nas je još jedno vrlo dobro izdanje festivala, u kojem ove godine nije bilo hrvatskih filmova. Ako to već ne rade najvažniji strani festivali, poželjno je da onaj zagrebački u svoju selekciju stavi naš film. Bilo bi to sasvim legitimno s obzirom na njihovu kvalitetu

Počekom listopada, po završetku posljednje Filmomanije, činilo se da će tada nadolazeći Zagrebački filmski festival kvalitetom i atraktivnošću naslova teško konkurirati spomenutoj reviji te da bi ona mogla preuzeti vodeću poziciju u zagrebačkoj filmskoj jeseni. Prije svega odnosilo se to na činjenicu da je, u skladu s globalnim okolnostima, festival ove godine raspolagao s trideset posto manjim budžetom, ali i na uobičajenu festivalsku praksu koja nalaže da za glavnu nagradu konkuriraju samo prvi i drugi filmovi autora. Srećom za organizatore, festival je s godinama postao ne samo mjesto za filmofile već i za one koji žele biti viđeni, što je za posljedicu imalo da su filmovi iz glavnoga programa, iz ovih ili onih razloga, većinom bili iznadprosječno gledani.

Kadar iz pobjedničkog filma Michael

Svoj je tjedan festival započeo Tiranosaurom, britanskim filmom koji je pred zagrebačku publiku stigao s poprilično jakom redateljskom nagradom iz Sundancea. Autor, inače glumac Paddy Considine, za svoj je prvenac uzeo priču o nasilnom alkoholičaru Josephu koji upoznaje humanitarku Hannu, u kojoj vidi izlaz iz svoje sive svakodnevice. Međutim, ispostavlja se da ni Hanna ne vodi naizgled jednostavan život, što će dodatno zakomplicirati situaciju za oboje. Josepha glumi Peter Mullan (inače redatelj venecijanskog pobjednika Sestre Marije Magdalene), koji je, moglo bi se reći, u svojoj uobičajenoj ulozi autodestruktivca. Upravo su glumci i najjača karika filma jer su njegovi drugi segmenti sasvim prosječni. Uz humor, Britanci su najpoznatiji po svojim socijalnim dramama, žanru koji je na vrhu i u hrvatskoj kinematografiji, ali u njemu se – što je Tiranosaur još jednom potvrdio – zasad bolje snalaze ženski autori (Andrea Arnold, Lynne Ramsay).

Novi McQueen

Film dočekan s najvećim nestrpljenjem, Sramota Stevea McQueena, nažalost nije u potpunosti ispunio očekivanja. McQueen se prije tri godine proslavio svojim prvencem Glad, vrlo dobrim filmom o irskom štrajkašu glađu, s kojim Sramota dijeli brojne dodirne točke, prije svega u vizualnom aspektu djela. U središtu radnje uspješan je njujorški poslovni čovjek Brandon (izvrsni Michael Fassbender, zasluženo nagrađen na ovogodišnjem festivalu u Veneciji), ujedno ovisnik o seksu, kojega će u potpunosti izbaciti iz takta višednevni posjet vlastite sestre (Carey Mulligan). Film se temelji na njihovu međusobnom odnosu i sukobu s obzirom da su oboje u različitim krajnostima emocionalno hendikepirani. Izrazito funkcionalni dugi kadrovi i snažan, dobro portretiran muški lik najveća su prednost filma koji je, unatoč nedostacima, ostao jedan od najboljih na festivalu.

U popularnoj američkoj televizijskoj seriji Carstvo poroka (Boardwalk Empire) jednu od glavnih uloga ima i sve prisutniji Michael Shannon, kojega je publika na ZFF-u gledala kao glavni lik filma U zaklon američkog redatelja Jeffa Nicholsa. Shannon tumači Curtisa, obiteljskoga čovjeka koji sa suprugom (Jessica Chastain u vrlo sličnoj ulozi kao i u Malickovu Drvu života) i kćerkom živi prosječnim radničkim životom sve dok ga ne počnu mučiti mračne vizije o dolasku smrtonosne oluje i on započinje izgradnju skloništa za obitelj. Iako uspio, film ipak ne zaslužuje lovorike koje su mu neki kritičari dodijelili. Njegova simbolika i brojna metaforička značenja ne opravdavaju neke nelogičnosti u dramaturgiji, ponajprije u ponašanju likova u čijem okruženju Curtis živi. Djelo je kritika suvremenog stanja, počevši od općih (makroekonomska situacija, američki zdravstveni sustav) prema individualnim problemima, svakodnevnim neurozama i strahovima koji se potom javljaju, i u tome je većinom uspio. Ipak, kod obrade takvih tema već pomalo iritira postmodernističko poigravanje percepcijom koje nas sili na različita čitanja istoga, a to je nešto čemu ni ovaj film nije odolio.

Posebno priznanje žirija pripalo je filmu Razmjena izraelskoga redatelja i zagrebačkog gosta Erana Kolirina, poznata po ponešto precijenjenu filmu Orkestar u gostima iz 2008. Kolirinova Razmjena je, premda zanimljive ideje, u kojoj glavni lik započinje promatrati vlastiti život i svakodnevne stvari na drukčiji način, neuspio film prepun nelogičnih bizarnosti koje su same sebi svrhom. Ipak, treba spomenuti da su upravo spomenute bizarnosti dovele i do pokojega smijeha u dvorani, što se, s obzirom na tematske preokupacije preostalih filmova, nije ponovilo. Stoga je ovogodišnji Zagrebački filmski festival još jedan pokazatelj kako je nažalost komedija, u skladu sa svjetskim trendom, postala umjetnički potpuno inferioran žanr. U slučaju Razmjene, težnja za uspješnim filmom apsurda dovela je samo do toga da smo dobili apsurdan film.

Nasuprot tome, američki autor Joshua Marston (poznat po filmu Marija, milosti puna) režirao je jedan od najboljih filmova ovogodišnje konkurencije, Krvnu osvetu, nagrađen Srebrnim medvjedom za scenarij. Priča filma usmjerena je na obitelj čiji su muški članovi prisiljeni na boravak u kućnom pritvoru jer je njihov otac počinio ubojstvo te stoga obitelj ubijenoga ima pravo smaknuti jednog člana iz ubojičine obitelji, pod uvjetom da ga nađe izvan kuće. U središtu su likovi brata i sestre, sedamnaestogodišnjeg Nika i petnaestogodišnje Rudine, koja napušta školu i preuzima dotad muške dužnosti. Kako vrijeme prolazi, Nik postupno gubi živce i pokušava voditi normalan adolescentski život, ponekad potajice i izvan kuće. Smješten u ruralnu suvremenu Albaniju, film je napisan i realiziran bez uobičajenih stereotipa te snimljen u potpunosti na albanskom jeziku, s naturščicima u glavnim ulogama. Vješte dramaturgije te izvrsno okarakteriziranih likova, djelo je to koje sadrži tek pokoju manu, a Marston je iznova pokazao svoj vrstan rad s glumcima.

Drugu godinu zaredom glavnu nagradu festivala odnio je austrijski film. Nakon prošlogodišnjega Pljačkaša, ove su godine Zlatna kolica pripala filmu Michael, prvencu Markusa Schleinzera. Sve učestalija tema pedofilije u suvremenom filmu logično se dotaknula i Austrijanaca. Nakon dva monstruozna slučaja, Natasche Kampusch i Josepha Fritzla, ovaj film detaljno opisuje svakodnevni život pedofila Michaela. Na površini, on je vrijedan, pristojan i tih uredski činovnik. No ispod austrijske uljuđenosti krije se čovjek koji u podrumskom zatočeništvu drži otetoga dječaka Wolfganga. Inspiracija za priču djelomično je nađena u spomenutim slučajevima, a odbojnost naslovnog lika uspješno je dočarao glumac Michael Fuith, koji je jeziv u svojoj pedantnosti. Film se ne bavi pozicijom žrtve, tako da je i u dramaturškom smislu posvećen gotovo isključivo Michaelu. Premda je Schleinzer surađivao s Michaelom Hanekeom pa se usporedba oko tematiziranja zla sama po sebi nameće, ovo je ostvarenje ipak još jako daleko od najboljih Hanekeovih djela. Schleinzerova je režija profesionalno korektna i distancirano hladna, a kompozicija kadra u skladu s tim obiluje jasnim, pravocrtnim i simetričnim linijama, s tim da se, kada je riječ o samom filmskom prostoru, ipak ne može govoriti o minimalizmu. Ukratko, u aspektu i sadržaja i forme, riječ je o potankom seciranju patologije izopačena uma.

Gdje je hrvatski film?

Od ostalih filmova u konkurenciji treba izdvojiti rumunjski film Najbolje namjere Adriana Sitarua zbog poigravanja subjektivnim kadrom i norveški Oslo, 31. kolovoza Joachima Triera, izvrsno sniman i inovativno režiran film pomalo siromašne ideje. O kratkim filmovima, kao i o filmu zatvaranja, Cronenbergovu Opasna metoda ne vrijedi mnogo govoriti jer su bili daleko ispod očekivanog. Nagradu za kratki film na kraju je odnio Kad je Namibija bila grad... autorskoga dvojca Ilkera Çataka i Johannesa Dunckera iz Njemačke. Ukratko, vrlo dobro izdanje festivala koji u svoju konkurenciju stavlja sve više kvalitativno ujednačenih ostvarenja. Ono što je međutim bio problem ove godine nedostatak je našega filma. Ako to već ne rade najvažniji strani festivali, poželjno je da jedan zagrebački u svoju selekciju stavi hrvatski film. Bilo bi to sasvim legitimno s obzirom na njihovu kvalitetu, ali i zanimljivo radi lakše usporedbe i određivanja trenutnoga stanja hrvatskog filma na svjetskoj filmskoj karti. Činjenica da ni u dugom ni u kratkom igranom programu nije bilo domaćeg filma zabrinjava. Hrvatskim mlađim autorima tako su ostale mrvice, odnosno kockice, što posebno iznenađuje kada se uzme u obzir činjenica da su neki kratki filmovi u konkurenciji bili negledljivi. Mi smo stoga i od strane našeg festivala osuđeni samo na međusobno vrednovanje i kritiziranje, bez prilike da se u nešto širem kontekstu uspoređujemo s drugima, bilo boljima ili lošijima. Možda ćemo iduće godine imati više sreće.