Michel Camilo kao džezist

U sklopu ovogodišnjega jesenskog jazz-festivala KD Lisinski i HDS-a koji je održan – prvi put pod promijenjenim imenom Jazz hr jesen – glavna je zvijezda bio karipski pijanist i skladatelj Michel Camilo. Predstavio se 12. listopada klavirskim jazz-recitalom u maloj dvorani Lisinski, a potom i u velikoj 14. listopada kao solist uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Ernesta Martineza Izquierda u novom Filharmonijinu Zvjezdanom ciklusu na kojem su izvedena djela Artura Marqueza, Alberta Ginastere, Georgea Gershwina i Camilov klavirski koncert.

Temperamentni Karibljanin zapalio je zagrebačke ljubitelje jazza / Snimila Saša Vagner

Michel Camilo (Santo Domingo, 1954) danas je – uz Kubanca Gonzala Rubalcabu (Havana, 1963) – očigledno u svijesti mlađe jazz-publike, po svemu sudeći, jako in. Neuobičajeno oduševljenje pretežito mlađega slušateljstva na koncertu prije negoli je Camilo odsvirao prvu notu nije jenjavalo do kraja koncerta i izvođenja dodataka. Camilo je, nedvojbeno, izniman tehničar instrumenta, temperamentan glazbenik, spretan improvizator ponekad malo teatralne geste, u pojedinim izvedbama gotovo na granici artizma te zamjetna osjećaja za dinamiku, koja seže od piana do snažnih forte-fortissimo udaraca. Pretpostavljamo stoga da organizatori nakon njegovih solo nastupa moraju potražiti intervenciju ugađača instrumenta. Tip je to all round pijanista vrlo efektna scenskog nastupa i svestranih glazbenih i repertoarnih htijenja, u rasponu od jazza, preko vlastitih skladateljskih uradaka, do suradnji s najvećim simfonijskim korpusima. To odmah ukazuje na njegove nemale afinitete prema klasičnoj, pa i glazbi revijskoga značaja. Kad izvodi jazz-skladbe, on ostaje u okvirima melodijsko-harmonijskog idioma, nerijetko, nažalost, bez prijeko potrebna swinga, ali s ipak jasnim poštovanjem tradicije. U takvim slučajevima svira s logičnim i efektnim prijelazima, držeći se temeljnih postulata toga glazbenog fenomena, pokazujući pritom očito poštovanje prema nekim važnim imenima američke, odnosno njujorške, jazz-scene, poput Dizzyja Gillespieja ili Bennyja Golsona, s kojima je povremeno surađivao. Uostalom, kao svoje najrelevantnije uzore i navodi džezistički sasvim determinirane glazbenike, Arta Tatuma, Oscara Petersona, McCoya Tynera i Billa Evansa.

Sam je početak koncerta već ukazao na Camilov dinamički programski koncept. Nakon efektne izvedbe jedne njegove originalne filmske skladbe, slijedila je sentimentalno-baladna izvedba originala Twilight Dream s vrlo lijepim prijelazima i modulacijama. Potom se Camilo, najavivši jednu bluesly izvedbu, okušao i u stilskom području tradicionalnijega jazza u izvedbi staroga jazz-hita Frim Fram Souce, izvevši ga s dosta swinga i ponekim funky zahvatom u maniri tradicionalnoga stride sviranja jazz-glasovira. Time je pokazao da se istinski jazz može svirati i s manjim brojem nota ukoliko se posjeduje pravi osjećaj. Slijedio je potom, očekivano, i jedan prilog divljenja prema – danas vrlo popularnu – argentinskom bandeonistu Astoru Piazzolli i njegovu skladateljskom opusu u melodiji Adios mon ami. Camilo se potom predstavio i izvrsnom izvedbom skladbe Sammy Walked In te originalom sentimentalno-baladnoga karaktera Nostalgia. Pri kraju svoga jednoipolsatnog nastupa bez stanke, pohvalio se publici uspjehom svog originala Why Not, odsviravši ga inspirativno s prijelazima u double time tempu. Tu su temu, naime, tijekom jednoga Camilova klupskoga nastupa u New Yorku čuli članovi poznate vokalne grupe Manhattan Transfer, uvrstivši je poslije u svoje programe. I to ne bez razloga jer riječ je o jednostavnijoj – gotovo svingerskoj i po karakteru melodijski i ritmički odgovarajućoj – jazz-temi te ne čudi da je zapela za uho spomenutom fascinantnom vokalnom kvartetu koji se pobrinuo i za odgovarajući tekst te pjesme. Kao dodatak Camilo je izveo jednu od svojih impresija temeljenih na karipskim glazbenim motivima koja mu je, prema vlastitom kazivanju, pala na um tijekom jednoga ručka te ju je uspio zapisati na ubrusu u restoranu, spojivši u njoj vrlo uspješno motive karipske glazbe s idiomom modernoga jazza.

Michel Camilo jedan je od danas malobrojnih pijanista u svijetu jazza sposobnih za izvođenje cjelovečernjih solo recitala, što si može priuštiti samo pijanist kvalitetne klasične naobrazbe. U njegovu slučaju ta je edukacija počela već u četvrtoj godini života učenjem harmonike, a potom u šestoj i glasovira. Slijedili su poslije studiji glazbe na uglednim američkim glazbenim školama, Julliardu u New Yorku – u koji je stigao potkraj 1970. – i Mannes College of Masachussets. Stoga pomalo začuđuje da u stručnoj jazz-literaturi – izuzev možda zadnjeg izdanja glasovite američke Enciklopedije jazza Feathera i Gitlera – natuknica o tom glazbeniku nema! Razloge za to valja zasigurno potražiti u Camilovoj trajnoj demonstraciji njegove glazbene svestranosti, u kojoj jazz evidentno zauzima samo jedan veći dio. Camilo je, naime, neko vrijeme bio i uspješan dirigent filharmonije u Santo Domingu, a potvrdio se i kao interpret klasične glazbe tijekom europske turneje 1991. s francuskim pijanisticama Katiom i Marielle Labeque. U sferi popularne i filmske glazbe Camilo je, kao autor, dobitnik prestižnih nagrada Emmy i Grammy te 1989. i 1990. i prve nagrade poznate glazbene revije Billboard. Na kraju vrijedi spomenuti i diskografska izdanja ostvarena pod njegovim imenom s Bireli Lagrenom, Pacom D’Riverom i Garryjem Niewoodom, a neka od njih objavila je i poznata američka etiketa Blue Note.