Medijima (više ne) vjerujemo!?

Jednak pristup medijima i nepristran tretman i ophođenje u izvještavanju o svakom kandidatu i o svakoj stranci preduvjet je slobodnih i poštenih izbora

Predizborno je vrijeme i mediji su počeli puhati u rogove. Voljeli bismo kada bi to radili kao profesionalci. Glazba koja se čuje, dakako, sukladno ulozi i funkciji medija nije orkestralno skladna već je više kakofonijska. Ljepše se note sviraju u prilog onima koje pojedini mediji favoriziraju. Opet, sukladno ulozi i funkciji medija, to je i očekivana vrsta glazbe, bez obzira što mislili o izvođačima ili sakrivenim dirigentima. No, nama, budućim biračima u tom se kontekstu postavlja niz pitanja. Prema nekima, čak sudbinskih. Prema drugima, ne baš: jer, dok se svi bavimo politikom i političarima, te razmišljamo kome dati glas na sljedećim parlamentarnim izborima kako bi nam svima bilo bolje pod boljim upravljačkim političkim kadrom, mediji se i dalje bave nekim drugim stvarima, ponajprije zabavom. Politika ih zanima gotovo isključivo kao razonoda: ako postoje prijepori i svađe među pojedinim političarima, političkim strankama, ili pak u nekim strankama postoje ridikuli – eto ih u javnosti. Vrijedni stranački članovi nisu zanimljivi. Oni ionako rade nezanimljive poslove: redovito sudjeluju u radu saborskih povjerenstava i sjednica, savjesno čitaju zakonske prijedloge ili se bore kako bi na lokalnoj razini dobro uložili svaku teško privrijeđenu ili dobivenu kunu kojima probijaju i asfaltiraju ceste, grade vodovode, obnavljaju škole, poboljšavaju infrastrukturu svojih sela i općina.

Premda po Kodeksu časti Hrvatskoga novinarskog društva kod bavljenja političkim sukobima novinar mora

uvažavati građanska prava i slobode sudionika te osnove demokratskoga političkog sustava,

navijačka pristranost i strast još su prisutne kod hrvatskih novinara

Hoćemo li onda, u ovo predizborno vrijeme povjerenje pokloniti onim medijima koje „znatiželja pokreće, a tradicija obvezuje“? Ili ćemo radije svoje povjerenje dati onima koji će jasno reći: Ma jasno, glasat ću za Vesnu Pusić, Zorana Milanovića, Jadranku Kosor? Ili onomu koji će napraviti anonimnu anketu o rejtingu političara i političkih stranaka na uzorku od četrdesetak ispitanika ili manje, jer ankete ionako služe za potkusurivanje, a ne za stvarne usporedbe odnosa snaga? Ili onomu koji će iznositi razloge zašto glasovati za ovu ili onu opciju (uz jasno navijanje za jednu, njegovu), a zaboraviti da je objavio nepostojeći „premijerski“ ili neki sličan intervju, a da ga sankcije – makar one profesionalno-etičke – nisu „ni očešale“, nego se njegov apsolutni neprofesionalizam pokušava javno čak i braniti i opravdavati?

Bez obzira koji medij odabrali osnovno pitanje na koje svaki pojedini korisnik medija mora prvo potražiti odgovor jest zaslužuju li mediji naše povjerenje, i ako zaslužuju – koji su to mediji? Ljudskog dostojanstva tu nije dostojno zapletati se u pokušaj guranja vrućeg krumpira, to jest odgovornosti, samim medijima, nego se u dubini duše svatko od nas mora pitati: koje ću medije čitati, gledati, slušati, pratiti? Koji će mediji, zahvaljujući i meni, i dalje opstati na javnoj sceni i sukreirati javno mnijenje jer ih kupnjom ili praćenjem i ja podupirem?

Jer uloga medija i njihova učinkovitost u izbornom procesu prije svega je zadovoljavanje interesa i potreba nas birača, napisao sam i uz izbore 2003. baveći se pitanjem mogu li nas slobodni, etični i profesionalni mediji izvesti iz partitokracije. Od tada, mogli bismo reći: sub sole nihil novi est. Jer nužan uvjet za to autonomno je djelovanje medija, tj. struktura medijskog sustava koja omogućuje nezavisno djelovanje medija i poštivanje načela profesionalizma, kao i regulativu medijskog ponašanja koja ne zavisi od političkog odnosa snaga, ni u parlamentu ni u društvu. U odnosu prema sudionicima izbora minimalna obveza medija, kao preduvjet slobodnih i poštenih izbora, njihova je medijska ravnopravnost, odnosno jednak pristup medijima i nepristran tretman i ophođenje u izvještavanju o svakom kandidatu i o svakoj stranci i stranačkim programima. Time se zapravo jamči da se prednostima medijskoga posredovanja u komunikaciji između kandidata i birača podjednako koriste svi izborni rivali i da na prikladan način mogu predstaviti posebnosti programa svojih stranaka. Što se hrvatskih medija tiče, to je još nemoguća misija. Premda po Kodeksu časti Hrvatskoga novinarskoga društva iz 2009. (čl. 18) kod bavljenja političkim sukobima novinar mora uvažavati građanska prava i slobode sudionika te osnove demokratskog političkog sustava, a pritom mora nastojati zadržati primjerenu profesionalnu distancu, navijačka pristranost i strast još su prisutne kod hrvatskih novinara, koji takav stav pokušavaju prikazati kao objektivan i uravnotežen. I takvi nas novinari i takvi nas mediji pripremaju na još jedne izbore. Još jedne od „onih presudnih“, kako vole isticati kandidati svih lista koje smatraju da, zbog svojih političkih i ostalih programa, zaslužuju četverogodišnji mandat.

Jesu li mediji važni za izbore?

Javnim je medijima u Hrvatskoj, u tom kontekstu, dužnost da „pošteno i nepristrano“ svakoj od natjecateljskih lista omoguće predstavljanje javnosti. Uz najrašireniji javni medij – Hrvatsku (radio)televiziju, i dnevni se tisak zauzima za predstavljanje političkih takmaca, ali i za komentiranje pojedinih političkih opcija, i to pristrano i neobjektivno. Ili možda imate osjećaj da vas mediji točno informiraju? Ili vas zbunjuju? I, tko će živ moći uopće pratiti sve što je rečeno, napisano, viđeno na televiziji, izgovoreno na radiju, pročitano u novinama? Gotovo nitko. Mogu li onda mediji uopće pratiti, nastojeći se držati svojih profesionalnih etičkih postulata, sve te stranke, liste i kandidate, a da nam ne uskrate naše osnovno pravo na informiranost? Zato se opravdanim čini pitanje: kakva je uopće uloga i kakav je (ili bi trebao biti) odnos medija i politike, a osobito pak medija i izbora. Jesu li mediji uopće važni za izbore? Kada su političari (i dakako znanstvenici) četrdesetih godina prošloga stoljeća shvatili važnost medija, počela su se provoditi istraživanja o tome kakav utjecaj mediji imaju na birače u SAD-u. Paul Lazarsfeld i Bernard Berelson proveli su opsežna istraživanja izbornih ponašanja i zaključili da je većina birača, bez obzira na medijske izvještaje, već odlučila komu će dati svoj glas. To stabilno biračko tijelo već je imalo relativno snažna i dugotrajnija politička i ostala uvjerenja, pa ih mediji nisu mogli bitno omesti u glasovanju. Nešto duža izloženost medijima u tijeku predizborne kampanje rijetko je dovodila do promjene mišljenja birača i utjecala na njihovo odlučivanje za kandidata ili stranku, a poslije je dokazano da mediji učvršćuju, ali ne mijenjaju već uvriježene stavove i bitno ne utječu na odluke.

Valja reći da su na ovakav zaključak istraživače dovele i odlike američkoga izbornog procesa u to doba. Naime, on je bio dvostranački, a ne poput našega sadašnjega hrvatskoga „višestranački“, premda se dvije najjače stranke i dalje bore za prevlast, a nakon eventualne izborne pobjede spremne su u koaliciju privući sve koji na nju pristanu. Pokazali su i da mediji ipak imaju ograničeno djelovanje, čime su potvrdili da mediji nisu svemoćni. To je ujedno dobar razlog da se ne moramo bojati kako je moguća apsolutna manipulacija medijima u prilog određenoj ideologiji ili stranci, koja vlastite interese promiče i „podmeće“ kao interese cijeloga naroda, a svoje probitke predstavlja kao opće dobro. I po sebi znamo da smo izbirljivi, da sve medije ne čitamo i ne pratimo, nego smo jednostavno i selektivno neke izbacili sa svog jelovnika. Jednako tako, selektivna je i pozornost koju im posvećujemo, kao i naše pamćenje. Sve to zajedno čini utjecaj medija na konkretno ponašanje ljudi uopće, a u ovom slučaju birača pred glasačkom kutijom – veoma ograničenim. No, sedamdesetih godina istraživači su došli do zaključka da mediji nisu samo prijenosnici, već da se svaki element jednostavnog lanca komunikator – mediji – publika mora promatrati u složenom društvenom kontekstu. U tom se kontekstu na medije gleda kao na veoma složene društvene institucije, koje utječu na održavanje dominantnih odnosa u društvu. Mediji su, prema Niklasu Luhmannu „samostalni podsustav“ unutar društvenih sustava. Sami tematiziraju, sami određuju što će biti, a što neće biti vijest. Njihov je ključni učinak svakodnevnoj stvarnosti dati – smisao. Oni nam pružaju – ili bi trebali pružiti – kartu za razumijevanje svijeta u kojemu živimo, a svakome događaju ili akteru, osobito političarima, jamče značenje i važnost. Ako političara nema u medijima – kao da i nije političar, a mediji ih danas sve više tretiraju kao celebrityje koji su „poznati zato što su poznati“ (tj. zato što se pojavljuju u javnosti), a ne zato što su učinili nešto posebno za društvo.

Od interpretacije do manipulacije

Zato su značenja koja mediji pripisuju pojedinim događajima i ljudima samo jedna moguća interpretacija društvene stvarnosti. Tako će pojedini novinari kroz svoje komentare, manje ili više otvoreno, zagovarati određene ideje prikazujući ih kao opće dobro kojemu bi trebali težiti svi hrvatski građani i „prokazivati“ onu stranku koja mu ne odgovara, pozivajući sve birače da je „kazne“ na sljedećim izborima. Imalo pismen čitatelj neće nasjesti takvoj „profinjenoj interpretaciji“ svojega životnog svijeta, već će o toj interpretaciji dobro razmisliti. No mnogo je onih koji riječi u javnosti poznatih kolumnista neće dovoditi u pitanje. Unatoč silnu trudu da budu što objektivniji (ili da ostave takav dojam), mnogi novinari ipak jednostrano interpretiraju. A tim i takvim interpretacijama mogli bismo zapasti na područje nedopustive manipulacije i ideologije. Interpretacijama se neke vrijednosti afirmiraju više nego druge te stavlja predznak i obilježava neka vrijednost kao nazadna, a drugo mišljenje smatra naprednim. Tako će bez ikakva dodatnog objašnjenja većina komentatora u medijima političare ljevice nazvati naprednima, političare desnice nazadnima. Koji su kriteriji za takvo određivanje, mediji ne tumače. Prema mišljenju uglednoga hrvatskog komunikologa Pavla Novosela, koje je iznio u razgovoru za Hinu 5. veljače 2003, u našim medijima o pojedinim temama ili strankama na djelu nije cenzura, nego sofisticirane manipulativne tehnike, koje većina ljudi nije kadra prepoznati kao laž. Manipuliranje javnim mnijenjem razvijeno je u svijetu, pa i u nas, do neslućenih razmjera. Da su na djelu „sofisticirane manipulacijske tehnike“, lako je uočljivo na primjeru prešućivanja, svrhovitog redanja obavijesti, drogiranje svijesti senzacionalističkim događajima i napisima, isticanje senzacija krupnim pismom i na druge načine, zatim interpretacija obavijesti kakva će nekomu odgovarati, krivotvorenje anketnih rezultata (jedna stranka dobiva 15 i više posto glasova za samo jedan tjedan), postavljanje „javnosti“ usmjerenih pitanja (svaka je sličnost s novim prilogom u nedjeljnom Dnevniku javne televizije slučajna) i tomu slično. Novosel je upozorio da mediji svijest naših građana oblikuju u skladu s vrednotama „dirigističkog kapitalizma“, koje nemaju nikakve veze sa zajedničkim životom, obitelji, solidnim stvaralačkim radom, moralom. A sve bi nam to, na sljedećim izborima, itekako trebalo biti važno.

Bez etike nema politike

„Kako je uopće moguće govoriti o etici novinarskoga poziva u vrijeme kad novinarski kruh ovisi o vlasnicima medija ili o nekim vladajućim grupama u organizacijama za koje rade. O prevlasti morala tu ne može biti ni govora“, smatra Novosel. Zato je i način na koji mediji izvještavaju o izborima i predstavljaju sudionike izbora postao važna društvena – i politička i pravna i istraživačka – tema. Kako je pojedinac danas uronjen u brojna iskustva, a područja koja ne poznaje dovoljno sve više rastu, uočljivo je da velik dio informacija o svijetu oko sebe može dobiti i dobiva – samo posredno, posredovanjem medija. Sve je manje neposrednih iskustava. Tako se pokazalo da su izbori nezamislivi bez značajne uloge medija, a jasno je postalo da demokratsko obilježje nekog društva i izbora podrazumijeva jednake šanse za predstavljanje u medijima svim kandidatima i strankama. Hoće li to biti moguće i u Hrvatskoj u predizbornoj kampanji, s mnogo stranaka, lista i tisućama kandidata, teško je reći. No čega bi se onda, barem načelno, morali držati mediji? Promatrano sa stajališta profesionalne novinarske etike kriteriji se nameću sami od sebe: istina, objektivnost, nepristranost, poštenje u izvještajima, prikazima, kao i u komentarima. Bez dobre medijske i novinarske etike ne može se govoriti ni o dobroj i poštenoj medijskoj politici. Uloga medija i njihova učinkovitost u izbornom procesu, valja ponoviti još jednom, prije svega znači zadovoljavanje interesa i potreba birača. U odnosu prema sudionicima izbora, minimalna obveza medija, kao preduvjet slobodnih i poštenih izbora, jest njihova medijska ravnopravnost, odnosno jednak pristup medijima i nepristran tretman i ophođenje u izvještavanju o svakome kandidatu. Takve obveze, jasno je, vrijede ponajprije za javne medije, tj. medije koji se financiraju iz javnih prihoda i koji služe svim građanima. Drugi, takozvani komercijalni mediji zbog važnosti izbora tijekom izborne kampanje u mnogim se zemljama uključuju u taj proces po pravilima koja vrijede za javne medije, te tako jamče ravnopravan tretman svih onih koji bi htjeli postati upravljačka elita. Dobro bi bilo da je i u Hrvatskoj tako, ili da bude tako, kako se opet ne bi govorilo o cjenicima za nastupe pojedinih političara u medijima. No to ipak nije najsretnije rješenje jer profesionalizam i etika ipak nemaju cijene, a pravo građana na informiranost trebalo bi biti iznad partikularnih interesa. A izabrati dobre političare koji će sljedeće četiri godine upravljati državnim i društvenim poslovima jamačno pripada baš u tu kategoriju.