Komunizam kao pojam zločina

Komunizam se može i mora poistovjećivati samo s najgorim oblicima staljinističke političke pragmatike, jer se nikakav njegov drugi oblik nikada i nigdje nije pojavio

Naslov članka Vinka Grgureva Komunizam kao filozofski pojam (Vijenac, br. 459 od 6. listopada 2011) uopće ne razumijem. Ortega y Gasset napisao je da je jasnoća znak filozofove uljudnosti i da se on prilikom iznošenja svoje istine mora kloniti njezine cinične uporabe kojom se neki znanstvenici naslađuju, poput sajmenoga Herakla, javno pokazujući bicepse svoje stručnosti. Naslov toga članka nema nikakve veze s njegovim sadržajem, ako se složimo s Vladimirom Anićem i Ivom Goldsteinom, koji kažu da je filozofija logičko i kritičko proučavanje izvora i naravi ljudske misli, znanja i spoznaje. U članku, naime, ne proučavaju se izvori i narav ljudske misli, znanja ni spoznaje da bi se dokazalo:

– da se komunizam ne može poistovjećivati s najgorim oblicima staljinističke političke pragmatike,

– da je Kristova ideja o jednakosti svih ljudi arhetip komunizma,

– da je u poimanju komunizma bitna Marxova i Engelsova teza o produktivnoj sintezi humanizma i naturalizma (uma i zbilje),

– da je u novije doba bilo progresivnih komunističkih orijentacija, primjerice, ideja eurokomunizma, itd., itd.

Detalj s Golog otoka: slika progresivnog komunizma

Zaista se treba zamisliti nad postavkom Vladimira Bukovskog da je filozofija čudno prikladna za lupeže i varalice.

Komunizam se može i mora poistovjećivati samo s najgorim oblicima staljinističke političke pragmatike, jer nikakav njegov drugi oblik nikada i nigdje nije se pojavio. Ako se u ime komunizma možda kojega dana u svijetu i nije učinilo baš nikakvo zlo (a vjerojatno je da je i takvih dana bilo), nije se to dogodilo zato što su u njemu prevladale vrline i ostala divna, humana i plemenita svojstva, koja su, naravno, njegova prava narav, nego zato što su komunistički vlastodršci toga dana slučajno mogli ostvariti svoje ciljeve, a da nikoga ne ubiju, osakate ili otpreme u mučilište, logor ili u ludnicu ili su imali nekoga drugog posla. S kojim se argumentima komunizam poistovjećuje sa Staljinom, a ne s Rosom Luxemburg, pita Grgurev. Staljinova je praksa jedino što se od komunizma ostvarilo, i to u cijelom Istočnom bloku, a i u Aziji (Pol Pot, Mao Ce Tung, Ho Ši Min, Kim II Sung ...), a ne samo u SSSR, a o Rosi Luxemburg zna se samo što je govorila i pisala. Eto, zato. Ocjenjivati Rosu Luxemburg na temelju njezinih teoretiziranja bilo bi više nego nepravedno. I, uostalom, tko zna što bi ona radila da je doživjela da se nađe na vlasti. Pa ni Staljin nije nikoga ubio dok mu se nije pružila prilika da to uradi bez opasnosti za sebe.

Grgurev sjajno primjenjuje teoriju kaosa (znate ono: leptir zaleprša krilima negdje u Južnoj Americi i time prouzroči potres u Japanu) u svojim marksističkim analizama i sintezama:

„Logičan posljedak odluke poljskog parlamenta da se uklone simboli komunizma, među kojima je Rosa Luxemburg, jest ustupak njezinu atentatoru i liniji koja je dovela do Auschwitza, dapače, i do Katyna.“

Dakle, da zli atentator nije ubio Rosu Luxemburg, ne bi bilo Drugog svjetskog rata, nacističkih koncentracijskih logora ni krvoločnog i zvjerskog pokolja 30.000 poljskih oficira i pripadnika inteligencije u Katynskoj šumi. Sovjetski zlikovci pobili su, znači, te nevine ljude zato što je ubijena Rosa Luxemburg (a ne zato što je Staljin želio uništiti cjelokupnu poljsku inteligenciju da bi poljski narod pretvorio u nepismeno roblje, koje će za Ruse obavljati najjednostavnije i najteže fizičke poslove, slijedeći u tome svoj uzor i učitelja Adolfa Hitlera). Nekada se takvo zaključivanje podrugljivo nazivalo post hoc, ergo propter hoc, a danas, poduprto neoborivim marksističkim argumentima aksiomatske snage (jedino ne znamo gdje se oni skrivaju), uzdiže se na pijedestal neoborive znanstvene istine o kojoj se nema što raspravljati, u skladu s drevnim pravilom: Roma locuta, causa finita, s tim što na mjesto Rima treba staviti Moskvu.

Ne mislim da je trebalo ubiti Rosu Luxemburg (ne mislim da treba ubiti ikoga osim ubojica), ali ne znam zašto bi ulice i trgovi u Hrvatskoj trebali nositi njezino ime. Što se nas tiču njezine navodne zasluge za međunarodni proletarijat? Koji, uostalom, ne postoji niti je ikada postojao igdje osim u tlapnjama Marxa, Engelsa, Lenjina i njihovih sljedbenika, ali o tome nekom drugom prilikom. Što je Rosa Luxemburg ikada učinila za nas ili za bilo koje ljudsko biće? Jedino je podupirala „nesretnu“ konstataciju mladoga Engelsa da Hrvati nisu povijestan narod. Grgurev se upinje opravdati tu konstataciju na sve zamislive i nezamislive načine, a radi se jednostavno o tome da je Engels, i ne pokušavajući promisliti o njoj, samo ponovio tezu svoga (i Marxova) besmrtnog učitelja Hegela o povijesnim i nepovijesnim narodima od kojih posljednji spadaju na smetlište povijesti (Filozofija povijesti). Božja pravda učinila je da su se „nepovijesne nacije“ uzdigle do slobode i dostojanstva, za kojima su stoljećima težile, a komunizam se našao na smradnom smetlištu povijesti, gdje mu je i mjesto, pa neka tamo i počiva, ali ne u miru i spokoju, nego u mukama paklenim, jer je jedino to i zaslužio. Usput rečeno, govoreći o nepovijesnosti Hrvata, Hegel i mladi Engels nisu upali ni u kakvu nesretnu pogrešku, nego su potpuno svjesno iskazali bahatost i prezir njemačkog Übermenscha prema pripadnicima niže rase.

Kristova ideja o jednakosti svih ljudi nije arhetip komunizma. Temelj i srž Kristova učenja je ljubav. Temelj i srž teorije komunizma mržnja su i smrt. Treba se samo sjetiti jedanaeste Marxove teze o Feuerbachu:

„Do sada su filozofi samo promišljali svijet. Sada je došlo vrijeme da se on mijenja.«

A kako bi se svijet mogao promijeniti nego silom, dakle prolijevanjem mora ljudske krvi (nijedan pokušaj takve promjene nije se zbio bez pokolja mnoštva, uglavnom nevinih, ljudi)? Pa su komunisti to i činili, mirne savjesti, jer im je opravdanje bila Jedanaesta teza. I tako su pobili (ovamo nisu ubrojeni vojnici koji su poginuli u ratu):

– Staljin šezdeset i

– Mao Ce Tung devedeset milijuna ljudi.

Ne znam koliko milijuna imaju na duši ostali komunistički vlastodršci širom svijeta.

A pod Hitlerovom diktaturom živote je izgubilo jedanaest milijuna ljudi, uključujući i one koji su umrli u koncentracijskim logorima. To nije bila posljedica činjenice da bi nacisti bili humaniji od komunista, nego se to dogodilo zato što nacisti jednostavno nisu dospjeli pobiti sve koje su htjeli.

Samo usput:

Tijekom 1932. i 1933. više od šest milijuna nevinih građana Ukrajine umoreno je glađu. To je bio grozni holodomor prouzročen prisilnom kolektivizacijom. Skrivio ga je, naravno, Staljinov režim. A u nacističkim koncentracijskim logorima umoreno je šest milijuna Židova (šoa). Može li se i odavde izvesti zaključak da je, i u teoriji i u praksi, komunizam mnogo plemenitiji i humaniji sustav od fašizma, tako da ih se nipošto ne smije izjednačavati? Valjda može. Kad o holokaustu čitamo i slušamo gotovo svaki dan, a gladomor se gotovo i ne spominje. Za komunističke zločince uvijek ima razumijevanja i opravdanja.

Nemam pojma što znači produktivna sinteza humanizma i naturalizma (uma i zbilje), koja je bitna za poimanje komunizma. Ali ako ta sinteza i postoji, kako se njome može dokazati da komunizam nije zločinački sustav?

Pojavljivanje progresivnih komunističkih orijentacija kao što je eurokomunizam ne znači ovdje ništa. Nijedna od njih nije se ostvarila. Hvala Bogu! Jer komunizam se ne može poboljšati. Može se samo uništiti. Kao i kuga. Itd.

A možda sam sve ovo napisao jer sam, jednostavno, glup pa ništa ne razumijem.