Kako čitati Proljeće?

U povodu 40. godina Hrvatskog proljeća nedavno je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu održan dvodnevni skup koji je u organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo te u suradnji s Pravnim i Fakultetom političkih znanosti, a pod pokroviteljstvom Sveučilišta u Zagrebu i Gradske skupštine Grada Zagreba okupio tridesetak uglavnom povjesničara, politologa i publicista nekoliko generacija. Za danas već starije naraštajnike bilo je uistinu jedinstveno iskustvo naći se u poziciji da vlastita prošlost, još živa, postane temom historiografske debate. Zato je posve razumljivo da su se i u izlaganjima i u diskusiji miješala u osnovi dva tipa pristupa i govora o sedamdeset i prvoj. S jedne strane autobiografsko-memoaristički – subjektivni, neposredan i još prepun emocija onih koji su nastupali s pozicije sudionika i svjedoka i ne tako davne prošlosti, s druge strane historiografski – distanciran, naizgled neutralan s težnjom prema znanstvenoj objektivnosti. Samo po sebi, reklo bi se, ništa neobično ili neočekivano. Dapače, gotovo bih se usudio reći da je pomalo privilegirana situacija u mnogome ostala neiskorištena, jer je sastav sudionika ovoga skupa mogao biti svakako drukčiji, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da su barem dvojica vodećih proljećara i sami u „najboljim godinama“.

Studentski zbor u Sedmici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1971.

Kao promatrač koji je s posebnom znatiželjom pratio najveći broj izlaganja s raspravama, bio sam se u jednome trenutku i sam našao u iskušenju da se uključim i ponudim privatnu priču o nekoj svojoj ‘71, kada sam kao brucoš zatvorio krug od iste dvorane 7 u kojoj danas predajem, preko Studentskog centra, doma Stjepan Radić, negdašnjeg Trga Republike – pa sve do Đorđićeve i ćelije broj 6 iz koje me živopisnije nego išta prati preplašeno lice jednoga afričkog studenta, a koji je mojem tadašnjem nacionalizmu davao grotesknu dozu internacionalnosti. No više od osobne priče mene zapravo muči činjenica da takvih i sličnih priča u našoj književnosti gotovo da i nema, baš kao što – kako to na skupu netko napomenu – u današnjem političkom prostoru generacije ‘71. također – nema.

Umjesto toga odlučio sam se uključiti post festum kao književni povjesničar s nekoliko opservacija koje su, makar i naknadno, u svojevrsnome dijalogu s nekim tezama ovoga skupa.

Zrcalni odjek preporodnih zbivanja

Prvo, čini se da je gotovo svaki sudionik imao neki svoj pojam, sadržaj i granice Hrvatskoga proljeća, baš kao što je svatko imao i neki svoj pojam hrvatstva. No, bez obzira na razlike, bez kojih nema dijaloga, unutar njih dvije su mi se teze učinile poticajnima: ona o Hrvatskom proljeću kao pokretu koji nije išao za nacionalnom državom već za nacionalnom slobodom te ona o istome pokretu kao o procesu koji otpočinje prije, a 1971. je eskalirao.

Prihvatimo li na trenutak ove teze, onda moramo prihvatiti i to kako u njihovoj osnovi stoji ideja nekoga jedinstvenoga procesa kojega je Proljeće samo jedna od više manifestacija. Samo je pitanje kojeg procesa, može li ga se imenovati ili barem opisati te svesti na neka tipična obilježja, pa ako može, mogu li mu se odrediti granice i navesti još poneke pojavnosti.

Da bi se barem približilo mogućem odgovoru, valja se pozvati na još nekoliko pojmova koji su se u ovoj debati smjenjivali, ne nužno i s istim sadržajem: buđenje hrvatstva, preporod nacije, preporod sveučilišta, studentski pokret, mas-pokret, pokret mladih… A onda i potreba na koju su pojedini sudionici ukazivali, npr. da se uzme u obzir Europa i međunarodni kontekst, ne zaboravi uloga medija i smjena generacija kao ni to kako je jedan list, i to još s pridjevom hrvatski, počeo izlaziti točno 10. travnja, da su onodobne hrvatske političke elite u osnovi podržavale studente, da se radilo ipak o pluralizmu ideja, do toga kako je Vladimir Bakarić bio očito hrvatski Janus koji je držao sve konce u svojim rukama – ma koliko transparenti na pročeljima studentskih domova u tome pogledu bili „jednostrani“, itd.

Što je debata više odmicala, sve su se jasnije ukazivale konture razdoblja koje je ‘71. prethodilo, a koje sam relativno odavna pročitao kao gotovo zrcalni odjek preporodnih zbivanja sredinom 19. stoljeća. U najkraćem, od 1953, a napose od 1960. i osnivanja Nakladnoga zavoda Matice hrvatske pa do famozne ‘71. već su bili niknuli brojni Matičini ogranci diljem Hrvatske, a s njima novine, časopisi i drugi nakladnički projekti, među kojima i projekt Matičine središnjice Pet stoljeća hrvatske književnosti, naveliko se obilježavala 130. godišnjica preporoda, a u okviru Hrvatskoga filološkog društva raspravljalo se o prvoj – govorilo se – integralnoj naučnoj povijesti hrvatske književnosti, ali i o statusu trivijalne književnosti, itd. Znanstveni časopis Croatica zabilježio je 1970. čak dvostruku nakladu svoga prvoga broja kao malokoji časopis u dotadašnjoj nacionalne povijesti, no nije dosta što niču novi, već se reprintira ni manje ni više nego Gajeva Danica, dok pušiti, i to cigarete Croatia, najmanje je bilo pitanje zdravlja, a mnogo više pitanje nacionalne autolegitimacije, pa i nacionalnog ponosa. O famoznome Hajdukovu ili Dinamovu grbu s ma koliko reduciranom šahovnicom ili o emitiranju Lijepe naše u ponoćnoj odjavi tadašnjeg Radija Zagreb, što se po kućama gotovo ritualno čekalo itd. – da se i ne govori!

Tri razine nacionalnog identiteta

Punih barem deset godina prije 1971. osjetio se zamah u nacionalnoj kulturi te počelo – kontroliranoj slobodi usprkos – sve kroatizirati, baš kao što se nekoć sve iliriziralo. A svi ti impulsi, uključujući i mlade modernističkog pokreta te mlade krugovaše nakon Rezolucije Informbiroa, bili su ritmovi jednoga te istoga procesa koji je u međuvremenu promijenio najmanje tri politička okvira: austro-ugarski, jugoslavenski monarhistički i jugoslavenski komunistički njima svima bivajući u osnovi subverzivan.

O kojem se to procesu radi?

Radio se o procesu realizacije Hrvatske kao jedne od modernih europskih nacija s okidačem, dakako, u Francuskoj građanskoj revoluciji. No, za razliku od tradicionalne historiografije, koja je taj proces pospremila u okvire tzv. Hrvatskoga narodnog preporoda između godina 1790. i 1848, književna historiografija pokazuje nešto drugo.

Ako, naime, shvatimo svaki identitet pa tako i nacionalni kao kompleks koji ima, grubo rečeno, barem tri ključne razine – kulturnu, gospodarsku i političku, onda je tako omeđenim Hrvatskim narodnim preporodom bio zadobiven tek hrvatski kulturni identitet. Kultura od toga trenutka preuzima na sebe zadaću „čuvarice nacije“, što će tu istu kulturu učiniti u sebi ne samo dihotomnom, već i pomalo traumatičnom. To pokazuje sudbina njezina ne samo jezika i pravopisa nego još više u komunizmu do savršenstva dovedena instituta cenzure kao autocenzure, kako je to svojedobno cinično primijetio Veselko Tenžera.

Uostalom, umjesto literarnih zabrana i pojedinačnih sudbina – od jedne Horvatićeve novele, preko redovitih obavijesnih razgovora nekih članova moje matične Katedre za noviju hrvatsku književnosti ili cijeloga znanstvenoga skupa posvećena europskom kontekstu hrvatske književnosti 1978, a onda i njegova zbornika, zabrane Hrvatskog književnog lista, Telegrama, Tla, Kritike itd. – valja se sjetiti samo Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je bila uoči 1968, tj. samo tri godine prije 1971. Jer smisao te deklaracije nije krajnje banalan već i posve anakron: jedan narod hoće samo to, da svojim imenom nazove svoj jezik!

I pokraj osebujnih, nerijetko mladenački posve očekivanih duhovitih, ali ne i bezopasnih gospodarsko-političkih deklaracija poput one o federaciji koja federira (osim „lude glave“, što još mlad čovjek može izgubiti!), Deklaracija je u osnovi bila anakrona pojava koja je ukazivala da proces zadobivanja i preostalih razina kolektivnoga identiteta nije bio ne samo okončan nego je i onaj kulturni bio najozbiljnije ugrožen.

Stjecanje završne razine toga identiteta, a to je politička suverenost, čini se da toga časa 1971. nije bila dominantna ideja. Prije bih kazao da je državotvorno hrvatstvo bilo obilježje ponajprije tadašnje hrvatske emigracije i njezine publicistike, koja nije bila bez svojih zagovornika i među proljećarima (aspekt koji je na skupu izostao!). No čim se ukaže prilika, a ukazat će se dvadeset godina poslije, na to će se ići. Nacionalna kultura, pa tako i njezina književnost, nakon 1991. prvi put se našla u poziciji da sebe doživljava kao cjelinu i da liječi svoju traumu.

Da je to ne samo novo iskustvo nego i nimalo lagan put koji nije lišen paradoksa, najbolje pokazuje današnji status kulture. Dok je, naime, kultura od hrvatskih preporoditelja do hrvatskih proljećara igrala ključnu političku ulogu, štoviše, bila projektiranom matricom svega što se dalje zbivalo, u politički emancipiranoj nacionalnoj državi – uz debelu asistenciju globalizacijskih procesa i novih kulturnih paradigmi – ona gubi svoje dotadašnje mjesto.

Izostavljajući katoličku ili emigrantsku književnosti, za ilustraciju samo jedan manje radikalan primjer: dok se u komunizmu u književnoj historiografiji oprezno ili posve izbjegavala tema književnoga regionalizama, jer se smatrala subverzivnom prema ionako delikatnoj poziciji hrvatske kao nacionalne književnosti, poslije 1991. to postaje ne samo česta nego uvelike poželjna tema.

Pritom se, dakako, kao pri svakoj modi, zaboravlja da je ona i danas pod imenom novoga regionalizma itekako subverzivna. Naime, na udaru postmodernističkoga preslagivanja kulturnih politika, među prvima stradavaju upravo tradicionalni oblici života, među njima i nacionalne države.

Dva dana simpozijskog čitanja jednoga proljeća u dijalogu u kojemu se pokušavalo s jedne strane zaslužiti prošlost, s druge budućnost, pokazali su se kao jedan od rijetkih i već zato hvalevrijednih tečajeva proizvodnje novije povijesti. Svoja nerečena ili nedorečena mjesta ima prilike popraviti u, nadajmo se, zborničkoj inačici. Inače, k’o da ničeg nije bilo. S obzirom da je spiritus movens ovoga simpozija bio Tvrtko Jakovina, agilni i respektabilni povjesničar mlađe generacije, u to ne bi trebalo sumnjati.