Jezik koji nitko ne razumije

Što je bilo veliko

Što je bilo veliko, postalo je malo.

Kraljevstva su blijedila kao mjed pod snijegom.Što je uništavalo, više ne uništava.

Nebeske zemlje vrte se i svijetle.Na obali rijeke, ispružen u travi

Kao davno, davno, puštam komadiće leda.

Prozor

Pogledao sam kroz prozor u zoru i vidio mladu jabuku

prozirnu u bjelini.A kad sam ponovno u zoru pogledao tamo je bila velika jabuka

povijena pod plodovima.Puno je dakle godina minulo ali ničeg se ne sjećam što se dogodilo

u snu.

Potkraj dvadesetog stoljeća

Potkraj dvadesetog stoljeća, rođen na njegovu početku

nakon napisanih knjiga, loših ili dobrih, ali s trudom ispisanih,

nakon dobitaka, gubitaka i povrata,Ovdje sam s nadom da se može počinjati ispočetka

i vlastiti život izliječiti misleći snažno na stvari koje smo spoznali,

tako snažno, da mjesta i ljude ne uzme vrijeme,

i sve da traje istinskije nego što je bilo.Ne shvaćajući otkud godine ushita i ujedno agonije,

prihvaćajući svoju sudbinu i moleći za drugu,

nisam bio blag, zatvarao sam usta.Ponosan na samo jednu, manje znanu vrlinu:

samobičevanje razgranatom disciplinom.Uvijek počinjem iznova, jer ono što stavim u roman

pokaže se kao fikcija, drugima, ne meni, čitljiva,

i obavija me, i skriva me,

i prema nalogu istine, nepristojan sam. Tada mislim o pravilima visokoga stila

i o ljudima kojima nikad nisu bila potrebna.

Kao i o tome, da me cijeli život zavodi nada.

Tvrdnja i odgovor

– Ljubav prema Bogu je ljubav prema sebi.

Zvijezde i mora ispunjavaju najmilije ja

slatko poput jastuka i sisanog velikog prsta.– Bilo bi loše za obožavatelje

kad bi skakavac zujeći u vrućoj travi

mogao slaviti činjenicu koja se zove biti

na općenit način, a ne odnoseći se samo prema vlastitom biću.

Studija samoće

Stražar dalekovoda u pustinji?

Jedini vojnik na utvrdi od pijeska?

Tko god da je bio. Vidio je u zoru naborane planine

Boje pepela iznad noći što se topi,

Koje se hrane ljubičastom, sakupljaju tekuću ružičastu,

Sve dok ne postanu goleme u narančastom svjetlu.

Dan za danom. I, nije ni primijetio, godina za godinom.

Za koga je, pitao se, ta raskoš? Za mene, jednog?Ali i dalje će trajati kad ja nestanem.

Što je to u gušterovu oku? Što vidi ptica u letu?

Ako sam ja čovječanstvo, što je ono bez mene?

I znao je da nema koga zvati, jer ga nitko spasiti neće.

Račun

Povijest moje gluposti ispunila bi puno svezaka.Jedni bi bili posvećeni djelovanju unatoč svijesti,

Poput leta mušice, koja i kad bi znala

Opet bi morala hitati ka plamenu svijeće.Drugi bi se bavili načinima nadvladavanja nemira,

Šapatu koji upozorava, ali ga se ne sluša.Zasebno bih se pozabavio zadovoljstvom i ponosom,

Kad sam bio onaj u kojemu se vjeruje,

Pa korača pobjednički i ne sumnja.A sve bi se bavilo temom želje.

Kad bi barem bilo moje. Tamo negdje. Nažalost.

Tjeralo me jer sam htio biti poput drugih.

Bojao sam se onog što je u meni divlje i neskromno.Povijest svoje gluposti neću napisati.

Jer i kasno je i teško pronaći istinu.

Način

Tako osjetljiv na miris bolnica i vojarni, na neopozivost

poniženja,Da bih trebao provesti život u ćeliji od pluta, škrgućući

zubima,Od neznanih predaka dobio sam razboritost i upornost, dakle

našao sam način:Ritmično njihanje riječi slaganih, ponavljanih na ulici,

u autobusu, u barovima, na cestama,I još više u polusnu jutarnjih sati kad svijest

izranja kao đavolje brdo.Ali umio sam to raditi jedino na poljskom, na jeziku koji nitko

ne razumije, možda tvrdoglavi stručnjaci na stadionu u Wabashu

ili Milwaukeeju.I kad bih mogao ne govoriti, ne bih govorio ništa, jer mi nije bilo

svejedno što se ne obraćam nikomu.

Izbor i prijevod Đurđica Čilić Škeljo

Sve pjesme odabrane su iz zbirke pjesama

Czesława Miłosza Wiersze I i II, Wrocław, 1985.