Je li ljevica senzibilizirana za hrvatstvo?

U hrvatskoj Partiji uvijek je bilo nacionalno senzibiliziranih članova, no to su bili samo pojedinci koji su se povremeno i povezivali – generalna linija ili ona koja je bila poželjna bio je centralizam i unitarizam

Bilo je samo pitanje vremena kad će se u predizbornoj kampanji pojaviti tema o crvenoj opasnosti u Hrvatskoj. Pokrenuo ju je HDZ, da bi odmah uslijedili odgovori s ljevice koji odbacuju takvu mogućnost. Jer, kažu oni, danas je jednostavno nemoguće napuštanje političkog i vlasničkog pluralizma, tržišta i sveg onog što se vezuje uz slobodno, građansko društvo. S time se nije teško složiti. No odgovori su ipak promašili cilj, jer oni koji mašu crvenom opasnošću zapravo nisu ni mislili na odnos današnje ljevice prema društvenoj i gospodarskoj sferi, nego prema području nacionalnog kompleksa. Htjelo se, naime, skrenuti pozornost na ljevicu koja je hladna prema nacionalnom identitetu pa i samim nacionalnim interesima. Pritom se polazi da je to kontinuirani stav hrvatske ljevice. No je li baš tako?

Činjenica je da se uz ljevicu veže internacionalnost. No u stvarnom ponašanju komunista bilo je i iznimaka. Poznato je da su hrvatski komunisti na početku bili za unitarizam i centralizam, no da su 1924, na poticaj Kominterne, zauzeli stav o potrebi razbijanja Jugoslavije. Godine 1937. utemeljena je i Komunistička partija Hrvatske. Mnogi će na to prigovoriti da je to bila tek taktika (KPH je utemeljen kako bi komunisti uopće mogli opstati uz HSS-ov nacionalni pokret), a da su hrvatski komunisti ostali internacionalisti, koji nisu mnogo marili za posebne hrvatske interese i nacionalni identitet. To se može prihvatiti, ali uz opasku da je među hrvatskim komunistima uvijek bilo pojedinaca koji su bili senzibilizirani za hrvatstvo. I ne samo pojedinaca nego i skupina koje su činile frakcije unutar hrvatske Partije. Te bi frakcije postupno jačale, no kad bi postale opasne za jugoslavensko partijsko jedinstvo, bile bi napadnute, poražene i maknute sa stranačke i političke scene. Nakon toga priča se, kao nekakva unutrašnja zakonitost partijskog života, ponavljala: u sklopu hrvatske Partije pojavljivali su se novi, nacionalno senzibilizirani članovi koji bi s vremenom činili frakciju koja bi do određene granice jačala, nakon čega bi uslijedio udar i stvar se vraćala na početak. Najpoznatiji je takav slučaj svakako onaj koji se veže uz Hrvatsko proljeće.

Možemo zaključiti: u hrvatskoj Partiji uvijek je bilo nacionalno senzibiliziranih članova, no to su bili samo pojedinci koji su povremeno i povezivali – generalna linija ili ona koja je bila poželjna bio je centralizam i unitarizam.

Je li tako bilo i u drugim komunističkim partijama povezanim u Komunističku internacionalu? Nije. O tome je bilo riječi u pretposljednjem broju Vijenca u članku u kojem se davao profil aktualnoga hrvatskog predsjednika, a u kojem je skrenuta pozornost na ponašanje francuskih komunista za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U njemu se vidi da je francuski antifašizam bio u prvome redu nadahnut obranom francuske nacije.

To me potaknulo da ponovno uzmem u ruke brošuru Pisma strijeljanih (Zagreb, 1950), u kojem francuski komunisti, članovi pokreta otpora koji su pali u ruke Gestapoa, uoči smaknuća pišu političke oporuke koje redovito završavaju usklicima „Živjela Francuska!“. S tim u svezi znakovito je pismo Jeana Alezarda, partizanskoga poručnika, strijeljana 11. travnja 1944, u kojem piše da umire „kao toliki drugi, da bi Francuska bila sretna“. „Približava se čas kad ću se sjediniti s onima koji su već platili životom svoju preveliku ljubav za pravu Francusku“, piše Alezard. Ističe: „Kao francuski komunist želim da ne bude pokolja nakon pobjede, ali da se na zasluženi način kazne izdajice domovine koje su nas izručile.“

I na kraju: „Sve vas grlim i umirući vam dovikujem – Živjela Sloboda! Živjela Francuska, koju me Komunistička partija naučila ljubiti.“

Treba li komentara?