Isprepletanje sna i smrti

Na festivalu, tj. tjednu izvedbenih umjetnosti Perforacije u Zagrebu zakazivanje izvedbe 22. listopada s početkom u 14 sati u bivšem tvorničkom prostoru Jedinstvo, Trnjanski nasip bb nagovijestilo je neobičnost predstave i kronotop kazališnoga eksperimenta i jezičnoga istraživanja. Samice Istarskoga narodnoga kazališta – Gradskoga kazališta Pula u osamdeset minuta predočuju na igri riječima i novim značenjima sazdan poetski dramski tekst Jasne Žmak i začudan, postdramski ili dramski, kazališni obzor redatelja i koreografa Matije Ferlina i skupine akademskih glumica i jednoga glumca te redatelja kao glumca.

Efektna scenografija Mauricija Ferlina

Tekst Jasne Žmak prekidan pauzama i nerazdijeljen na dramske osobe, uokviren didaskalijom ulazi, ritmičnost i semantičnost zasniva na izvrnutu redoslijedu riječi u rečenici, od kraja prema početku: „Si sama? Da. Druge su gdje? Spavaju. Njima blago. Spavaš loše? Da. Sklopila oka nisam opet. Noć cijelu sam šetala. Vani je kako? Isto.“ Tako glasi početni prizor teksta i predstave s odjecima, kako naglašava i dramaturg Sandro Siljan, dadaizma i teatra apsurda.

Unatražni tijek rečenice, međutim, u ovom autorskom projektu nagrađivana redatelja i koreografa Matije Ferlina, koji želi istražiti izvedbeni i komunikacijski potencijal jezika stvarajući koreografiju teksta u konvencijama dramskoga kazališta, uvjetuje i preispitivanje semantičke dimenzije i koda plesnoga teatra.

Izvrsna scenografija Mauricija Ferlina daske koje život znače slaganjem papira A4 formata po površini cijeloga poda pretvara s jedne strane u modificiranu šahovsku ploču, a s druge u keramičke pločice, u samačke zatvore, tj. samice egzistencije u nadrealnu okviru naglašenu prozorskim i okvirima vrata koji samotno lebde u prostoru budućnosti s okretima prema prošlosti uokvirenoj svečanim lusterima, znakovima dekadencije i aristokratizma. U takvu se, crno-bijelu svijetu žućkasta odsjaja, ističu snažne boje u svemu domišljenih kostima Matije Ferlina i Desanke Janković koji patchwork-strukturom upućuju na prošlosni svijet etno- i folklornoga prisjećanja. Preskačući ornamente, znakove jezične i prostorne dekorativnosti u svijetu okruženu zimskom hladnoćom, glumice posebnim koracima, kretanjima i pokretima individualnim i skupnim, u paru, u trojkama itd. sugeriraju očekivanje nečega što se treba dogoditi ili što se očekuje da će se dogoditi, čekajući vrijeme i prostor događanja u nedogađajnosti.

Pri tome joneskovsku komunikacijsku grotesku spajaju s beketovskim svijetom ponavljanja radnje i očekivanja Godota kretnjama što oponašaju pokrete šahovskih figura, tonalitet i korake istrijanske i svjetotvorne pomislivosti. Zajednica devet dekadentnih žena „aristokratskih manira“ prestrašenih za svoju egzistenciju očekuje dolazak vode, čaj od metvice, čaj od koprive, dolazak Nje, u snjegolikoj egzistencijalnoj napetosti opstanka dramatično organiziranoj oko svakodnevnih mogućih bizarnosti: nestalih škara, tragova u snijegu, vrta, srne. San i smrt isprepleću se s titrajima zajedničke igre i unutarnje radosti unatoč strahu od nekoga ili nečega što će doći.

U domišljenu Ferlinovu projektu (lucidnu glazbu potpisuje Hildur Guđnadóttir) dojmljivu glumu, razrađen govor, ritmičnost u jeziku i pokretima ostvaruje cijeli glumački ansambl. Svakako, posebno u sceni dolaska i u sceni fingirana sprovoda, treba izdvojiti izvrsnu Jadranku Đokić, koja je ostvarila suptilan spoj plesačke i glumačke uloge, glumeći najtamniju i najstariju samicu. Autoritet vođe samačke zajednice angažirano predočuje Ivana Krizmanić. Najmlađu samicu sugestivnim govorom lica i tijela ostvaruje Lana Gojak. Suodnos glumca i komentatora u kolicima pokazuje i glumac-redatelj Matija Ferlin, a iznenađenost i suptilnost Silvio Vovk. Prepoznaje se velik glumački angažman Ane Vilenica, energija ljutnje i straha Csille Barath Bastaić, sanjarska začuđenost Lade Bonacci i zaleđeni strah Romine Vitasović. Dijana Vidušin kao ženski Godot ili Nijemi govornik koji dolazi na kraju predstave razara prostor igre i snova rušeći iluziju i gradeći je ponavljanjem pokreta lovkinje. U predstavi se osim unatražnoga govorenja čuje i prekrasna melodija istarskih govora, što istraživačkom timu Matije Ferlina daje dodatnu vrijednost i toplu začudnost naškosti, hrvatske prepoznatljivosti.