Europska obitelj i rodbina

„Svi pogrešni odnosi istočnih Europljana prema ‘središtima kulture’ proistječu iz neodlučnosti: oponašaju umjesto da se suprotstave, odbljesak su umjesto da budu ono što jesu.“ Tako je govorio Miłosz

Kako nekomu na Zapadu objasniti Srednju Europu? Otprilike s tom mišlju možemo započeti i završiti čitanje prozne knjige znakovita naslova Rodbinska Europa, pjesnika Czesława Miłosza. Prozne knjige pjesnika znakovita naslova? Na početku svjesno kompliciram i koristim se mnoštvom upitnika. Možda zato što Miłosz više voli točku kao interpunkciju – rezultat osviještenoga retrospektivnog pripovjedača...

Prvo: što je ova knjiga? Esej koji arheološkom upornošću ljušti slojeve povijesti, prostora i ljudi Srednje Europe, sa željom da „približi Europu Europljanima“? Autobiografija koja prikazuje unutarnje razdore intelektualca kojega je zajedno s njegovim društvom zapalo živjeti u, paradoksalno, najbolje i najgore doba, i koji stoga mora započeti „istraživanje, ekspediciju u dubinu vlastite, i ne samo vlastite, prošlosti“? Memoari koji bi trebali objasniti djela njihova autora kombinacijom književnosti, antropologije, psihologije, povijesti i sociologije? Modernistički Bildungsroman, iako autor jasno daje do znanja da ne želi „stvoriti fiktivni lik i u njegovu biografiju zatvoriti opažanja stečena promatranjem sebe i drugih“?

Drugo: zašto je prozaik pjesnik? Miłosz ponajprije, možda i isključivo, jest pjesnik: vidljivo je to u njegovoj težnji reduciranom izrazu koji se krije iza česte suhoće i distanciranih, nerijetko kompliciranih i grbavih rečenica koje otkrivaju ili prozno iskazano nesnalaženje ili podsvjesni stav da pravu književnu istinu može posredovati pjesnička forma; vidljivo je to u njegovu nijansiranu osjećanju krajolika; vidljivo je to u senzibilnom sonaru za ljude koji kriju predstavljeni portreti. Zato Rodbinska Europa može biti mješavina eseja, autobiografije, memoara i romana – može, jer žanrovsko prelijevanje na okupu drži svijest pjesnika pomirena s nužnošću prešućivanja i reduciranja, koji više kaže između redaka/stihova nego u njima, koji s gotovo staromodnom vjerom u Riječ zna da je ne mogu spoznati svi, nego tek oni kojima manje znači više.

Otkrivanje sebe svijetu

Treće: zašto znakovit naslov? Članovi neke obitelji svjesni su svoje pripadnosti obitelji. Ako je ta obitelj Europa, trebaju li joj Englezi, Francuzi, Talijani i Nijemci dokazivati pripadnost? Ne, čak ni kada krše pravila te obitelji (ili su pravila promijenjena?). Oni „se znaju“, pripadnost se podrazumijeva. Rodbina je s obitelji povezana zajedničkim pretkom, no veze s vremenom slabe, razvijaju se vlastite posebnosti. Mora li „rodbina“, npr. Poljaci, Litavci, Česi, Mađari i Hrvati, dokazivati pripadnost europskoj „obitelji“, tj. Zapadu? Možemo li se othrvati iskušenju koje pred nas stavljaju „stariji“ članovi obitelji, koje u sebi skriva kolonizatorsko ignoriranje manjih, slabijih, nevažnijih? Uočavamo li da činom dokazivanja prihvaćamo nametnute etikete i potvrđujemo poziciju onih koji su nam ih zalijepili te ih zbog inertne sebeljubne samodostatnosti ne žele sami promijeniti? „Svi pogrešni odnosi istočnih Europljana prema ‘središtima kulture’ proistječu iz neodlučnosti: oponašaju umjesto da se suprotstave, odbljesak su umjesto da budu ono što jesu.“ Tako je govorio Miłosz. Upoznali smo na ovim prostorima i Jupitera i bika, mlađi brat se ionako dokazuje starijem, a razmetni sin može osvijestiti greške poslušnome bratu. I to nas može barem donekle utješiti.

„Malena je vrteća zemaljska jabuka i nema više na njoj, zemljopisno, bijelih pjega. Dovoljno je ipak tu, u Europi, potjecati iz njezinih manje proputovanih ozemlja na istoku i na sjeveru, pa ćeš biti prihvaćen kao došljak s Velikog medvjeda... (...) zapljusnuo me dvostruk osjećaj, starosjedioca i stranca. Nedvojbeno je i tu bila moja domovina, ali ona koja se odriče, kao po nekom sebi nametnutom zakonu, poimanja sebe kao cjeline, dijeleći svoje pučanstvo na rodove, posve zbunjeno, ili obitelji i siromašne rođake. Koliko li sam puta zanijemio upravo stoga što sam, izronivši iz maglovitih prostora, o kojima priručnici i knjige rijetko donose vijesti, a ako ih i donose, onda patvoreno, morao započinjati od početka. (...) Ne, neću nipošto slijediti one koji zatiru tragove, odriču se svoje prošlosti i koji su mrtvi, iako pomoću intelektualne ekvilibristike glume da su živi. Korijeni su moji tamo, na istoku, i to je aksiom. Iako je teško i neugodno objašnjavati tko sam, treba pokušati, usprkos svemu.“

Odulji citat dobro ilustrira misao cijele knjige: nema pripovijedanja o sebi i Srednjoj Europi bez pripovijedanja sebe Srednjoeuropljanina. Pojedinačno i kolektivno nedjeljiv je narativ Rodbinske Europe. Nema Miłosza bez Srednje Europe i nema Srednje Europe bez Miłosza(â). To su dokazale 1980-e godine, kada je, možda zbog poljske Solidarnosti ili Nobelove nagrade piscu koji „beskompromisnom pronicljivošću otkriva ljudsku ugroženost u svijetu punom silnih konflikata“, svijet otkrio Srednju Europu – uz pomoć Miłosza, Kundere, Venclove, Konrada, Kiša... Oni su znali da bez „beskompromisne pronicljivosti“ nema izlaza iz „ljudske ugroženosti“, njihova svijest o tome dijete je vlastita iskustva Atlantide, svjedočanstva o dubini i težini tragične krhkosti pojedin(a)ca i malih naroda u doba klaonice i krvničke podjele Obitelji i Rodbine koja prijeti nestankom njihove poveznice – kulture. Gledati, misliti, svjedočiti, očuvati – to je Miłoszev spisateljsko-intelektualni Credo.

Srednjoeuropljanin, kaže Miłosz, intenzivno i tragično osjeća povijest

Miłosz se predstavlja poviješću rodnog kraja, koju gustim i odrješitim potezima kista nanosi na platno prostora u kojem žive Litavci, baltički crvenokošci i „skandal kršćanstva na izmaku srednjega vijeka“. Stupanjem u uniju s Poljskom, 1385, na papiru skidaju stigmu barbara, a od 1569. u realnoj uniji započinje polonizacija. Uniju prilično barbarski 1795. komadaju prosvijećena Pruska, Austrija i Rusija. Za „nadnevke u udžbeniku“ Miłosz kaže: „problem unije bio je često predmet razgovora i izazivao je žestoke polemike“ (prepoznajemo li se u ovome?). Unija je bila višenacionalni, višejezični i višereligijski mozaik (prepoznajemo se u ovome?), a sačinjavali su je Poljaci, Litavci, Ukrajinci, Bjelorusi, Židovi, Nijemci, Tatari, Armenci... Društvo i ekonomija – vječno kaskanje za Zapadnom Europom koje je dovelo do „društvenoga staleškog rascjepa izrazitijeg nego na Zapadu“, pri čemu je sudbina „slobodnog“ seljaka bila tek nešto bolja od one „crnoga roba na američkim plantažama“ (prepoznajemo li...?). Zbog društveno-povijesnih razloga „Commonwealth nije mogao uskrsnuti“, rasipao se na „narodnosti koje su zavidjele vladajućoj Rusiji, ali i jedne drugima što je tronu davalo mogućnost iskorištavanja jednih protiv drugih“ (prepoznajemo li...?). Različitost je bogatstvo, no Srednja Europa pokazuje da može biti i prokletstvo. Kako odijeliti pojedinačno od stereotipima bremenita kolektivnog? Da bi objasnio sebe/nas, autor retrospektivno kaže: „Pokušavajući ovladati zamršenom umjetnošću hoda na dvije umjesto na četiri noge, nisam znao za teret baštine koji ne traje u krvi nego u riječi, u gesti, u nesvjesnim reakcijama ljudi koji nas okružuju.“ Srednja Europa, kaže Kundera, prostor je s viškom povijesti. Srednjoeuropljanin, kaže Miłosz, intenzivno i tragično osjeća povijest.

Dijete povijesti i suvremenosti

Miłosz nije samo dijete povijesti otjelovljene u ljudima i prostoru, on je i dijete suvremenosti i vlastitog iskustva. Tako će odrastanje u Rusiji, pojačano kasnijim iskustvima, rezultirati fenomenalnim portretom Rusa i Poljaka. Godine osnovnoga i gimnazijskog školovanja u Wilnu/Vilniusu/Wilni rezultirat će otporom prema poljskoj inačici katolicizma i okretanju manihejizmu. Studentske godine, obojene tipično poljskim konspirativno-umjetničkim trenucima, rezultirat će distancom prema lažnim intelektualcima, odlučnim odbacivanjem nacionalizma, koketiranjem s marksizmom i njegovim odbacivanjem u korist kršćanstva, prvim zadivljenim susretima uživo s višestoljetnim licem Zapadne Europe, ali i njezinim egoističnim, materijalističkim i kolonijalističkim naličjem. Pritom upoznajemo portrete nekolicine njegovih prijatelja i znanaca, ilustracije tragičnog dance macabrea Srednje Europe – domoljube stradale u pokretu otpora, gorljive katolike i staljinističke doušnike, odane poljske propovjednike Staljinove „nove vjere“, Židove zbrisane s lica zemlje, prisilne emigrante te male, obične ljude, spremne pomoći bližnjemu svome. Posebno mjesto Miłosz posvećuje ljudima koji su ga najviše obilježili – rođaku, mističnom proroku Oskaru Miłoszu, koji mu je otkrio dubinu svevremenske kršćanske poruke i pokazao mu kako u epohi mase, materije i egoizma – biti svoj, te prijatelju Tigru, filozofu i kritičaru koji je održavao njegov misaoni i stvaralački nemir, Miłoszu potreban da – ostane svoj.

Potresna su Miłoszeva iskustva iz Drugoga svjetskog rata. Prvo je proživio sovjetsku okupaciju Wilna, koja je anticipirala staljinizam nakon rata: „Odbacujući svjetlo s istoka imao sam pravo, ali komunisti su imali drugo: zahvaljujući Crvenoj armiji bilo im je dano brzo osvojiti vlast i ja sam im tada morao služiti. (...) Kada bi bilo moguće odmaknuti se od politike, obvezivale bi nas samo vrijednosti istine i etike. Nemoguće je odmaknuti se i u najboljem slučaju treba nastojati sačuvati vrijednosti i ugraditi ih u politiku.“ Izbor između Scile i Haribde nije izbor, no on se mora donijeti, pa Miłosz bježi u okupiranu Varšavu. Tu ne upoznajemo junačkoga borca pokreta otpora, nego knjiškog moljca, „kukavicu“ koji nastoji preživjeti i boriti se autentičnom praksom – nonšalantnom šetnjom okupiranim gradićem u želji da pokaže kako „ima pravo slobodno hodati“, željom za tiskanjem knjiga „jer one omogućuju dublju analizu problema“ koji će otkriti „zašto je Europa pala tako nisko?“, prevođenjem engleske poezije i objavom prve poljske podzemne antiratne zbirke poezije. Miłosz proživljava i razaranje Varšave nakon ustanka 1944, pri čemu se taj stožerni nacionalni mit 20. stoljeća ne libi proglasiti „lakomislenim pothvatom“, iako uz iskren pijetet prema 200.000 žrtava. Svijest o mogućnosti gubitka života pratila ga je svakodnevno, a nekoliko ga je puta spasila, kako kaže, Providnost. Pobuna je u takvim okolnostima logična reakcija, a njegova je imala specifičan smjer i rezultat – bila je orijentirana prema unutra, zadobila je obrise poniznosti, prihvaćanja sebe i svoga mjesta na zemlji („nevrijednim zavisti“), svojega pjesničkog poslanja: „U 1943. dosta sam jasno formulirao buduće obveze: ni ‘čista poezija’ abbé Bremonda i ostalih njezinih mladih teoretičara, niti ruski socrealizam. Iskustvo je već unaprijed odredilo moj budući, pomalo suzdržan, odnos prema zapadnoj književnosti, jer mi je uspjelo postići u njoj vrlo rijedak stupanj individualnog i povijesnog.“

Individualna vjera u opće

Potresno je i njegovo iskustvo života u komunističkoj Poljskoj. Riječ je tada doista mogla osigurati život ili smrt, a mimikrija je bila način opstanka. Malo-pomalo pred nama se odvija drama pojedinca u kojem sazrijeva tragična odluka o izboru životnog puta – vjetrometine osamljeničke izopćenosti: emigraciji je bio komunjara, komunjarama emigrant. Miłosz ovako rezimira objašnjenja svoje pozicije i odluke: „Sa žaljenjem sam morao priznati kako ne vladam jezikom koji bi mi dopustio sve to konačno razlučiti. Nedostatak termina nije samo moja slabost. Dvadeseto stoljeće, u paničnu strahu pred nacionalističkim i rasističkim bulažnjenjima, trudi se vremenski bezdan zasuti brojkama o produkciji ili nazivima nekoliko političko-gospodarskih sustava, odričući se istraživanja tajnovita tkanja događaja, gdje nijedna nit ne smije biti izostavljena...“ Iako je od početka suradnje s režimom imao figu u džepu, radije bismo otkrivali čovjeka koji je režimu rekao beskompromisno ne!, no tada ne bismo čitali Miłosza, čovjeka sazdana od snage isklesane iz intelektualnih previranja i ljudskih slabosti. Ne treba se zavaravati – Miłosz se ovom knjigom ne opravdava nikomu: „Svaki čovjek ima samo ograničenu količinu energije i u iznimno teškim odlukama sva se njegova energija troši, tako da dalje ne može ni koraka.“

Umjesto zaključka: „Kroz poraze i katastrofe čovječanstvo traži eliksir mladosti, ili ‘u-filozofljenje’, žar koji odražava vjeru u opću korisnost našeg individualnog napora, makar prividno ne mijenjao ništa u željeznim kotačićima svijeta. Nije isključeno kako je nama iz Istočne Europe pripalo da u tome budemo avangarda. Birajući, morali smo žrtvovati jedne vrijednosti u ime drugih, što je bit tragičnosti. Ipak se samo uz cijenu tako plaćena iskustva u novom svjetlu ukazuje stara istina. Kada nam ambicija savjetuje uznijeti se iznad običnih moralnih zasada, koje čuvaju duhom siromašni, umjesto, usred promjena, izabrati ih za iglu kompasa, uništava ono jedino što može otkupiti naše ludosti i pogreške, ljubav.“