Drukčiji je svijet moguć

U sedmome izdanju Festival novoga cirkusa hrabro načinje problematiku necjelovitoga tijela u cirkusu. Tematiziranje drukčijega tijela važno je jer propituje čvrste pozicije normalnih identiteta i pozicioniranje identiteta tjelesno i mentalno razlikovnih osoba. Među izvedbenim umjetnostima cirkuska je jamačno najrigidnija prema tjelesnim ili mentalnim odstupanjima jer cijela počiva na vještini tijela. Skupina Les Colporteurs u predstavi Sur la route… (Na putu…) sučeljava zdravo, cjelovito tijelo Sanje Kosonen te invalidno tijelo Antoinea Rigota, koji se okušavaju u hodu po žici. Pozivajući se na roman Edip na putu Henryja Bauchaua, izvođači i autori na posebno konstruiranu spletu žica i cijevi grade priču o nužnosti prihvaćanja stvarnosti, pritom naglašavajući da drukčije tijelo nije prepreka sudjelovanju u umjetnosti i društvu. U vrlo poetičnoj atmosferi izvođači se međusobno ohrabruju, podupiru i nadopunjuju, jedno je tijelo oslonac drugomu u održavanju ravnoteže, svladavanju prepreka, u oblikovanju kreacije. Koračajući uz vidljiv napor, Rigot razbija kazališnu iluziju u kojoj je sve skladno i idilično, razbija mit o estetskoj nadmoći zdrava, mlada i nadasve cjelovita tijela, ali razbija i vlastitu iluziju o dosezanju pokretljivosti jednake onoj prije ozljeđivanja. Svaki je njegov korak pobjeda nad sustavom jer ne ograničava nas tijelo, nego činjenica da društvo normiranjem i ograničenjima različitost pretvara u invalidnost, nevrijednost.

Iz predstave Na putu francuske skupine Les Colporteurs / Snimila Tea Gabud

Predstava C8H11NO2 skupine Room 100 bavi se mentalnim odstupanjima, shizofrenijom i psihotičnim stanjem svijesti. C8H11NO2 zapravo je kemijska formula dopamina, neurotransmitera koji organizam održava u ravnoteži, čija se koncentracija opasno poremeti u psihotičnome stanju. U događanje na sceni uvodi snimka oboljeloga od shizofrenije koji potanko svjedoči o posljedicama liječenja. Izobličenost tijela, od tremora do gubitka spolne moći, reakcija su na liječenje psihe. Normiranjem mentalne prihvatljivosti neizostavno se izobličuju pojedinačne predodžbe o identifikacijskim procesima. Antonia Kuzmanić i Jakov Labrović na represivna korigiranja uma izvedbeno odgovaraju kontorzijama tijela, uvijanjem trupa i udova, iščašenošću pozicija kao što su stoj na glavi i zahtjevne figure break-dancea, polaganim ritmom mijenjajući percepciju vremena. Obje predstave zahvaćaju u još rubno područje umjetnosti, suočavajući nas s ideološkim konstrukcijama normalnoga, kategoriziranjem tijela (i osoba) na hendikepirana, invalidna, bolesna, devijantna, tijela s posebnim potrebama, i bespogovornim prihvaćanjem tjelesne i mentalne različitosti kao negativne slike društva. Predstave Sur la route… i C8H11NO2 , a s njima i Festival novoga cirkusa, pomiču granice, obračunavajući se sa stigmama i zaziranjem, umjetnički dosljedno, zanimljivo i promišljeno.

U ostatku programa izvedeni su kabaret Red Room i Ringišpil, svojevrsni showcase talenata, te prikazani nagrađivani dokumentarci s temom hoda po žici, Posljednji plesač na žici u Ameniji Inne Sahakyan i Armana Yeritsyana, Na žici Petra Loma i Čovjek na žici Jamesa Marcha.