Dobrodošla glazbena utrka

Cjelovitom diskografskom edicijom opusa Dore Pejačević započela je dobrodošla glazbena utrka čijom će pobjednicom uvijek iznova biti sama skladateljica

Gospođo Gamulin,

O otkrivanju otkrivenog blaga ili pljuska hrvatskim interpretima – to je naslov Vaše opsežne samoreklame s kojom ste reagirali na tekst Zapadna Europa otkriva glazbu Dore Pejačević.

Nitko ne negira da već godinama postoje Vaše snimke nekolicine Dorinih skladbi (upravo na tu temu – i ne samo jednom! – gostovali ste u radijskoj emisiji koju uređujem i vodim), ali činjenice su naprosto ove: Zapadna Europa doista tek sad i to s ushitom otkriva glazbu Dore Pejačević (zahvaljujući Muzičko informativnom centru i njegovu ravnatelju Davoru Merkašu, odnosno njemačkoj diskografskoj kući cpo i njezinu čelniku Burkhardu Schmilgunu). Oni su svojom notnim izdanjima, odnosno diskografskom edicijom (koja u međunarodnoj distribuciji prvi put s vjerodostojnom cjelovitošću predstavlja Dorin opus) doista zalijepili svojevrsnu pljusku letargičnim hrvatskim diskografima; koliko je ta pljuska velika, shvatit će samo oni koji pomno poslušaju i prouče ta u svakome pogledu iznimno kvalitetna i studiozno pripremljena cpo-izdanja.

A pljusku ili pljesak hrvatskim interpretima mogu jedino dosuditi znalci i ljubitelji glazbe, koji će izvedbe hrvatskih glazbenika odsad moći uspoređivati s dosezima njihovih inozemnih kolega. Hrvatska kultna Dora sada je napokon postala svačija, tj. svjetska skladateljica, pa je (zahvaljujući MIC-ovim notnim izdanjima) sada mogu izvoditi te snimati i inozemni glazbenici, među kojima su dakako i pijanisti: Oliver Triendl, Volker Banfield, Aleksandar Madžar… Tako je, hvala Bogu, ipak započela (od nekih možda i neželjena?!) itekako dobrodošla glazbena utrka u sve jačoj međunarodnoj konkurenciji, zbog čega će se i umjetnička letvica svakoga dana podizati sve više i više; neki će interpreti opstati, a neki možda i otpasti, no sigurno je samo jedno: apsolutnom i sve cjenjenijom pobjednicom odsada će uvijek iznova biti sama skladateljica, kako je i pravo! Svatko komu je doista stalo do skladateljske ostavštine svijetu pripadne Dore Pejačević tomu se može – jedino radovati!...

Nikako se ne mogu ubrojiti u one – kojih očigledno ima! – a koji bi mic po mic željeli ukinuti MIC. Upravo stoga, pravim predmetom mog teksta o Dori Pejačević bio je rad muzikologinje Koraljke Kos te ovaj sveobuhvatan kulturološki pothvat hrvatskoga MIC-a i njemačkog cpo-a, a nikako ne osobni prinosi pojedinih hrvatskih glazbenika koji su se sporadično bavili samo pojedinim skladbama iz Dorina žanrovski raznolika i pozamašna skladateljskog opusa. Vašim odavna mi znanim snimkama Dorinih skladbi ne kanim se više ni na koji način baviti, jer to bi uistinu bilo „otkrivanje otkrivenog“; umjesto toga čitateljima Vijenca nastojat ću predstaviti ova nova izdanja koja glazbu Dore Pejačević sada višeslojno otkrivaju na bitno novim interpretacijskim razinama.

A na kraju, neka nešto kaže i sama Dora Pejačević: „Tko sluša otkucaje srca drugoga, ima osjećaj takta!“