Czesław Miłosz – više od beskompromisnog intelektualca

Kad je, nakon trideset godina izbivanja, Miłosz 1981. posjetio svoju Poljsku, tajne službe pratile su ga kao „neprijateljsko lice”, dodijelivši mu kodno ime Pjesnik

Czesław Miłosz još za života stekao je status klasika, uz Nobelovu, koju je primio 1980, dobitnik je niza uglednih inozemnih nagrada poput Guggenheima 1976. ili nagrade za poeziju Neustadt, koju je dobio 1978. Njegova djela već desetljećima zauzimaju čvrste pozicije u književnom kanonu, i to ne samo poljskom.

Miłosz je bio šekspirovski tragičan lik koji je imao veliku životnu energiju da se obrani pred naletima depresije i očaja

Rođen je u Litvi, u čijem je glavnom gradu maturirao, studirao pravo, radio kao urednik kulturnog časopisa te debitirao kao pjesnik. Godine 1933. objavio je prvu zbirku, Poemu o ukočenom vremenu. Tri godine poslije izlazi njegova zbirka Tri zime, a pjesnik zatim seli u Varšavu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata radio je kao službenik u Knjižnici Varšavskoga sveučilišta, gdje je imao neograničen pristup svim knjižničnim zbirkama. Svoje tekstove i tekstove stranih autora u svome prijevodu objavljivao je u ilegalnim kulturnim krugovima. Godine 1942. Miłosz je priredio i u konspiraciji objavio antologiju poljske antinacističke poezije Nezavisna pjesma, što je bila prva ilegalno objavljena pjesnička zbirka u okupiranoj zemlji.

Czesław Miłosz s papom Ivanom Pavlom II, oko 1980.

Po završetku rata, od 1946, radio je kao kulturni savjetnik u poljskim diplomatskim predstavništvima, najprije u Sjedinjenim Državama, a od 1950. i u Francuskoj. Činjenica da je prihvatio novu vjeru, štoviše postao jedan od njezinih reprezentanata obavljajući funkciju kulturnog atašea, odredit će kompleksnost njegova ondašnjeg, ali i budućeg političkog statusa u domovini i izvan nje.

Djelovanje u emigraciji

Prvoga lipnja 1951. obratio se francuskim vlastima s molbom za politički azil, nakon čega je napustio poljsku ambasadu u Parizu i u petom broju poljskoga pariškog časopisa Kultura – emigrantskog mjesečnika koji je bio kulturno-političkim središtem poljske emigracije – objavio članak pod naslovom Ne u kojem objašnjava motive svoje odluke da prijeđe u emigraciju. Članak započinje rečenicom: „Ovo o čemu ću pripovijedati moglo bi se nazvati poviješću jednoga samoubojstva.” Neprihvaćen od konzervativne poljske emigracije, koja mu zamjera šestogodišnju lojalnost poljskom komunističkom režimu, povezao se s poljskim Književnim institutom i spomenutom Kulturom, časopisom koji je uz londonski Wiadomości bio najvažniji i najutjecajniji časopis poljske emigracije. Upravo će se na stranicama tih dvaju časopisa razviti polemika o Miłoszevu slučaju – jedni će mu zamjerati zakašnjeli izlazak iz okrilja staljinističke totalitarne vlasti, dok će drugi pozdravljati odvažnost da javno progovori o svojoj razočaranosti u nju. Urednik Kulture, Jerzy Gedroyć, riskirao je svoj ugled i autoritet koji je uživao među emigrantima te uskoro počeo objavljivati Miłoszeve knjige unatoč protivljenju poljske emigracije u Londonu, Chicagu, pa i u samom Parizu.

Miłosz u emigraciji objavljuje zbirku eseja Zasužnjeni um, romane Dolina Isse i Osvajanje vlasti te zbirku pjesama Dnevna svjetlost. Od 1961. živio je u Berkeleyju u Kaliforniji, gdje dobiva mjesto profesora slavenskih jezika i književnosti na Kalifornijskom sveučilištu i tamo ostaje više od dvadeset godina.

Tih godina u svijetu već uživa status jednog od najpoznatijih i najuglednijih poljskih pisaca, zahvaljujući pariškim izdanjima i prijevodima svojih knjiga te zahvaljujući djelima i tekstovima o tim djelima u mnogim važnijim američkim i europskim književnim i kulturnim časopisima. Godine 1970. prima američko državljanstvo.

Dvojaka recepcija u domovini

Nakon što je Nobelova nagrada za književnost 1980. pripala Czesławu Miłoszu, među polonistima u njegovoj domovini provedena je anketa koja je pokazala da većina nije poznavala njegov opus. S druge strane, knjiga Zasužnjeni um bila je neizmjerno važna knjiga, već je 60-ih godina postala obveznom lektirom za intelektualnu elitu, a sam Miłosz bio je najpopularniji autor u ilegalnim izdavačkim i kulturnim krugovima... Te dvije činjenice možda najbolje ukazuju na jaz između intelektualnih elita i ostatka društva kad je riječ o dostupnosti i recepciji zabranjenih knjiga i slobodnih, neovisnih ideja. Miłosz je u službenoj poljskoj kuluturi desetljećima bio obilježen etiketama negativnoga predznaka i prezren kao izdajica, a u emigrantskim su se krugovima prema njemu odnosili s velikom skepsom vidjevši u njemu kriptokomunista. Dakle, Miłosz je za one u domovini bio „neprijatelj Narodne Poljske”, kako stoji u ondašnjoj službenoj enciklopediji, a u očima većine emigranata neprijatelj prave Poljske i poljskosti. I to nije sve: naime, dio francuskih intelektualaca sumnjičio je Miłosza da je agent Sjedinjenih Država! Kad je, nakon trideset godina izbivanja, 1981. Miłosz posjetio svoju Poljsku, tajne službe pratile su ga kao neprijateljsko lice, dodijelivši mu kodno ime Pjesnik.

U Poljsku se češće i na dulja razdoblja vraćao od 1993, uglavnom boraveći u Krakovu, čijim je postao počasnim građaninom. Umro je u kolovozu 2004, ostavivši za sobom opsežan književni i prevoditeljski opus.

Miłoszev biograf Andrzej Franaszek ustvrdio je da je Miłosz bio šekspirovski tragičan lik koji je imao talent i vitalnost, veliku životnu energiju da se obrani pred naletima depresije i očaja. U životu je trpio velike gubitke: najprije je ostao bez domovine, nakon dugogodišnje bolesti umrla je njegova prva supruga, a pjesnik je nadživio i mlađeg brata i drugu suprugu. Zbog političkih i svjetonazornih razlika razišao se i s nekim od svojih najbližih prijatelja, poput prozaista Jerzyja Andzejewskog ili pjesnika Zbigniewa Herberta. Potkraj života morila ga je i sumnja u istinsku vrijednost vlastita književnog djela. Poznavatelji njegova opusa ipak ne dvoje da je riječ o jednom od najvećih autora 20. stoljeća, a Poljaci ga smatraju nasljednikom svog najvažnijeg nacionalnog, a vjerojatno i najvećeg slavenskog romantičarskog pjesnika, Adama Mickiewicza. Sam Miłosz nije skrivao fascinaciju Mickiewiczem. Miłosz je, štoviše, u vlastitoj biografiji podcrtavao zajednička mjesta i podudarnosti s Mickiewiczevom: rođenje i djetinjstvo u Litvi, školovanje na sveučilištu u Wilnu, odlazak u Pariz i ostanak u njemu. Osim toga, obojica su profesori slavenskih književnosti na Zapadu, obojica provode život u emigraciji, u svom pjesništvu iskazuju vjeru u poeziju koja djeluje, poeziju koja spašava. U djelu Zemlja Ulro Miłosz je otvoreno priznao: „Svaki svoj redak dugujem Mickiewiczu.“ Povlačenje paralela i pronalaženje sličnosti između Mickiewicza i Miłosza opća su mjesta i u milošologiji. Za primjer, na javnoj svečanosti u Krakovu, u povodu proslave Miłoszeva devedesetog rođendana, ugledni je poljski književni povjesničar Aleksander Fiut rekao da je svima prisutnima „ukazana velika čast jer to što danas komuniciraju s Miłoszem, jednako je kao da na neki način komuniciraju s Mickiewiczem“.

Antitotalitarno svjedočanstvo

U Miłoszevoj književnoj ostavštini među najzanimljivija djela pripadaju tri koja su prevedena i na hrvatski jezik: zbirka eseja Rodbinska Europa (1959), koja donosi povijest osobnog ali i kolektivnog iskustva življenja u Istočnoj Europi te Usputni psić (1997), knjiga koja zbog svoje heterogenosti izmiče žanrovskoj klasifikaciji – obuhvaća, naime, pjesme u prozi, crtice, komentare, autokomentare, a za nju je autor bio nagrađen najuglednijim poljskim priznanjem za literarnu izvrsnost: nagradom NIKE. Obje je na hrvatski jezik preveo Pero Mioč. Treće djelo, možda najvažnije među spomenutima, Zasužnjeni um, koje je preveo Dalibor Blažina, kritika je poslijeratne Poljske, ali ono odvažno nadrasta nacionalističke i usko anitikominističke kritičke registre postajući antitotalitarnim svjedočanstvom. Autor u njoj, analizirajući biografije i životne putove četvorice istaknutih poljskih pisca, intelektualaca, među kojima su i oni s kojima ga je vezivalo snažno prijateljstvo, predočava njihovu transformaciju u figure koje na različite načine meandriraju i opstaju u svijetu nove vjere. U Poljskoj je njegova interpretacija pristanka intelektualaca na komunistički režim vrlo brzo postala kanonskom lektirom, a toj knjizi Miłosz, kako konstatira njezin prevoditelj, može „zahvaliti svoju intelektualnu inicijaciju u Zapadnome svijetu“.