Bunt i dostojanstvo

Intenzitet prosvjeda u Hrvatskoj nema masovne budućnosti, no otuđenje građana od političkih elita i niska razina povjerenja u institucije dugoročno će stvarati pritisak na vladajuće

Kriza bankarskog sustava i ostalih financijskih institucija u Sjedinjenim Državama kulminirala je 2008. bankrotom investicijskih banaka poput Lehman Brothers. Prema zakonu spojenih posuda, financijska se kriza sa sjevernoameričkoga kontinenta proširila na Europu, kao i na Rusiju i Japan. U posljednje tri godine ta kriza pretvorila se i u krizu realne ekonomije, što je rezultiralo usporenim ili negativnim rastom, rastom nezaposlenosti, pogotovo nezaposlenosti mladih, kao i sve većim pritiskom na proračunska davanja za socijalne transfere, poglavito mirovine. Nakon niza godina deregulacije tržišta i dominacije neoklasičnih ekonomskih modela, vlade razvijenih industrijskih zemalja utekle su se državnom intervencionizmu i spašavanju privatnih poduzeća proračunskim sredstvima.

Tradicija prosvjeda u Hrvatskoj nije jaka

Tako je administracija američkoga predsjednika Baracka Obame krenula sanirati štete nastale u financijskom sektoru interventnim novčanim transakcijama, takozvanim bailoutom, čiji je pravni okvir Zakon o izvanrednoj gospodarskoj stabilizaciji (Emergency Economic Intervention Act), donesen u listopadu 2008. Financijska kriza u Europskoj Uniji pretvorila se u krizu europske monetarne unije, takozvane Eurozone, što je potaknulo čelnike zemalja članica, ponajprije francuskoga predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njemačku kancelarku Angelu Merkel da osnuju Europsku ustanovu za financijsku stabilizaciju (European Financial Stability Facility, EFSF). No dalje žučne rasprave i sastanci na vrhu šefova država članica Europske Unije i Eurozone ukazuju kako ni taj mehanizam nije dovoljan za očuvanje financijske održivosti i stabilnosti Unije, već će se morati ići s radikalnijim koracima koji bi mogli uključivati i mijenjanje Lisabonskog ugovora. Ključni uteg izlasku Europske Unije i Eurozone iz financijsko-gospodarske krize predstavljaju sredozemne članice poput Portugala, Španjolske, Italije i Grčke, kao i Irska. Ovdje posebice valja izdvojiti Grčku, koja je zapravo bankrotirala, no zbog velike međuovisnosti između europskih financijskih institucija i grčkih obveznica EU mora pronaći izlazno rješenje za ovu mediteransku ekonomiju.

Prosvjedi protiv neoliberalizma

Uzroci svjetske krize

Suvremeni, globalizirani svijet, premda satkan od niza različitih gospodarskih i političkih sustava koji svi ne slijede dominantni obrazac liberalne demokracije i tržišnoga gospodarstva, obilježen je kapitalizmom kao načinom ekonomskog stvaranja i organiziranja te stoga promjene u kapitalizmu determiniraju i promjene u gospodarstvu na svjetskoj razini. Kapitalistička ekonomija po svojoj naravi, kako je utemeljena na tržišnim odnosima proizvodnje i razmjene dobara i usluga, kao i kruženju novca u društvu, podložna je snažnim oscilacijama. U ekonomskoj znanosti razvijen je niz statističkih modela koji pokušavaju objasniti i do neke razine i predvidjeti oscilacije u svjetskom gospodarstvu. Tako ekonomski analitičari barataju valovima uspona i pada gospodarske aktivnosti, takozvane visoke i niske konjunkture. Dugogodišnji gospodarski ciklusi nazivaju se Kondratijevljevim valovima. Posebice je zanimljivo da su velike gospodarske krize, tj. nagli, siloviti padovi gospodarske aktivnosti, nakon koje slijedi sporiji oporavak i dugo razdoblje stagnacije, odnosno recesije, kao kameni međaši između gospodarskih ciklusa, redovito uzrokovane burzovnim krizama. Tako su suvremena svjetska kriza koja je započela 2008, ali i Velika depresija tridesetih godina, uzrokovane pucanjem špekulantskoga balona na financijskim tržištima. S druge strane, naftni šokovi 1973. i 1979. potaknuti su vojno-političkim događajima koji su utjecali na energetski sektor, koji je pak naposljetku načeo i financijski sektor. Specifičnost sadašnje globalne financijske i gospodarske krize jest da su, unatoč svjetskoj povezanosti i ekonomskoj isprepletenosti, neke zemlje, poput Indije, Kine i Brazila, kroz nju prošle neokrznute, dok je najviše krizom pogođen takozvani Zapad. Nadalje, uzrok krize financijskog sektora leži u inovaciji u trgovanju obveznica. Riječ je o procesu sekuritizacije, odnosno pretvaranja niza dužničko-jamstveno-zajmenih odnosa u vrijednosne papire. Stvaranje takvih financijskih izvedenica (derivata) u biti sve gospodarske odnose podvrgava logici financijskog tržišta te predstavlja dosljednu primjenu neoliberalne logike, koja nalaže da se svi društveni odnosi mogu urediti na tržišni način.

Gospodarska kriza u Hrvatskoj

Premda su tadašnji predsjednik vlade i tadašnji ministar financija uvjeravali javnost kako Hrvatsku neće zahvatiti globalna ekonomska kriza budući da je domaći bankarski sektor stabilan te nije sudjelovao u procesu stvaranja uzastopnoga deriviranja vrijednosnih papira, globalna financijska kriza prelila se i na hrvatsku ekonomiju te već nekoliko godina zaredom ima snažan utjecaj na makroekonomska kretanja u našoj zemlji. Utjecaji globalne ekonomske krize ponovno su razotkrili strukturalne slabosti hrvatskoga gospodarstva, koje se očituju visokom zaduženošću građana i realnog sektora, slabom učinkovitošću i mobilnošću radne snage, nepovoljnim investicijskim okruženjem te neuravnoteženim državnim proračunom opterećenim inozemnim zajmovima. Te slabosti posljedica su kontinuteta javnih politika vlada različitoga stranačkog predznaka koje su provodile slične javne politike koje su favorizirale jak tečaj i ekonomiju temeljenu na uvozno orijentiranoj javnoj potrošnji, a zanemarivale su industrijsku bazu, ulaganje u inovacije te produktivnost zaposlenika.

Prosvjedi na Wall Streetu i svjetski građanski bunt

Prosvjedi na njujorškom Wall Streetu u mnogim vizualno-identitetskim i sociodemografskim aspektima podsjećaju na društvenu revoluciju 1968. No za razliku od, primjerice, niza „generičkih“ antikapitalističkih i antiglobalizacijskih prosvjeda uoči sastanaka na vrhu skupine G8 posljednjih godina, ti prosvjedi imaju poprilično jasno definirane ciljeve – jačanje građanskog nadzora nad izabranim predstavnicima vlasti, suzbijanje korupcije u sferi lobiranja i utjecaja korporacija na političke elite, kao i zahtjev za jačim reguliranjem financijskog tržišta kako njegove neravnoteže ne bi u tolikoj mjeri negativno utjecale na realnu ekonomiju. U sloganu „zauzmi Wall Street!“ („Occupy Wall Street!“) očituje se i šira perspektiva tog oblika građanskog protesta. Naime, riječ je o ponovnom zauzimanju javnoga prostora i u jačanju uloge građanstva kao temeljnog nositelja vlasti i demokratske volje, naspram uskih interesa korporacija i njihovih lobista koji imaju presudan utjecaj na donositelje odluka i zakonodavce. Iz američkih prosvjeda, a pod utjecajem događanja u arapskim zemljama (tzv. Arapsko proljeće), kao i rasta socijalnih napetosti na jugu Europe (posebice u Grčkoj i Španjolskoj), izrastao je globalni prosvjedni pokret koji je kulminirao 15. listopada ove godine. U nizu simultanih prosvjeda, u kojima su sudjelovali i hrvatski građani, organizirani su skupovi protiv ideologije koja se smatra odgovornom za trenutno socioekonomsko stanje diljem svijeta – protiv neoliberalizma.

Hrvatska inačica prosvjeda

Premda su se Zagreb i Split našli na popisu od tridesetak svjetskih gradova s većim brojem prosvjednika (više od tisuću), nastavak prosvjeda već je iduće subote više-manje zamro. Cinici bi mogli reći kako vremenski uvjeti znatno utječu na odaziv naših građana na ovakve skupove. Nakon proljetnih Facebook-prosvjeda i ovaj oblik iskazivanja građanskoga nezadovoljstva u našoj zemlji pokazao je ideološku nedorečenost i nedostatak konkretnih zahtjeva prema vladajućima. Iako je Hrvatska prema svjetskom indeksu globaliziranosti na visokom 29. mjestu, brojni aspekti globalnih prosvjeda u našem kontekstu izostaju. Financijski sustav u nas je stabilan te se njegova uloga u generiranju krize ne može uspoređivati s onom u Sjedinjenim Državama. Ukoliko govorimo o sprezi političke elite i korporacija u Hrvatskoj, onda tu spregu treba prije tražiti u kontekstu nekih polumonopolitističkih igrača na domaćem tržištu, kao i u sferi dominantnih poslodavaca koji vertikalnom i horizontalnom integracijom svojih poslovnih aktivnosti mogu znatno utjecati i na političke odluke. Dok dio radikalno orijentiranih zagrebačkih studenata želi dokidanje liberalne demokracije i uvođenje plenumske, anarhizmom nadahnute, izravne demokracije, druge prosvjedne skupine poput nezaposlenih, umirovljenika i sindikalista smatraju prosvjede činom upozorenja građana političkim strankama uoči nadolazećih prosinačkih parlamentarnih izbora. Također, tradicija prosvjedovanja u Hrvatskoj i dalje nije baš jaka. Izuzev pojedinačnih slučajeva, kao što je bilo iskazivanje potpore Radiju 101 kasnih devedesetih, hrvatski građani nemaju razvijene prakse prosvjednih akcija. Za razliku od scena razbijenih izloga i zapaljenih automobila u Rimu i Madridu, hrvatski se građanski bunt odlikuje i gotovo potpunim izostankom nasilja, što sa sobom povlači i miroljubivo ponašanje redarstvenih snaga. Tu činjenicu moguće je djelomično objasniti mnogo većom razinom društvene kohezije i homogenosti u nas negoli u drugim europskim zemljama. Nadalje, premda je nasilni kriminal u Hrvatskoj u snažnu porastu (što također svjedoči o društvenoj, a ne samo ekonomskoj krizi), iskustvo Domovinskog rata ipak odvraća i prosvjednike i policiju od nasilna ponašanja. Tijekom proljetnih prosvjeda profilirali su se neki novi politički akteri, poput nove stranke Savez za promjene pod vodstvom Ivana Pernara, koji na vrlo heterogenoj ekonomskoj platformi okuplja prvenstveno mlade nezaposlene ljude koji ne vide jasnu perspektivu u članstvu u Europskoj Uniji. S druge strane, druge euroskeptične snage u zemlji, poput stranaka pravaškog predznaka, nisu iskoristile prosvjedni potencijal među građanima. Zaključno možemo ustvrditi kako intenzitet prosvjeda u Hrvatskoj u sklopu globalnih prosvjednih gibanja nema masovne budućnosti, no, s druge strane, otuđenje građana od političkih elita i niska razina povjerenja u političke institucije dugoročno će stvarati pritisak na buduću vladu (kakva god ona sastava bila) te bi mogli biti snažan korektiv i orijentir pri donošenju očekivanih nepopularnih mjera štednje i strukturalnih reformi.