Budnice i davorije

Već sam se poprilično udaljila od školskoga gradiva, onoga koje mi se taložilo u glavu dvanaest godina, no još se dosta toga zaustavilo i na situ pamćenja. Jer ono što čovjek nauči u mladosti ostaje mu dulje u glavi, a stariji su nas (za današnje pojmove tako „nedemokratski“, tražeći da nekoga bijesa i naučimo) plašili izrekom: „U mladosti tko ne uči, kasnije se jako muči.“ Pa tko bi si onda svjesno (neučenjem dok je hora) navukao na glavu tu silnu i dugotrajnu muku! Iz toga vremena, na spomen ilirizma, kao sijamske blizanke izranjaju budnice i davorije, uvijek u paru, valjda po zakonu spojenih posuda. Jedne se pretaču u druge. Ni u školi ni na fakultetu nitko se nije baš pretrgao pitajući što točno znače te budnice i davorije, jer se valjda neskriveno značenje prve – buditi nacionalnu svijest – automatski prenosilo i na drugu. Na tome bi vjerojatno i ostalo da mi jednoga dana svekrva nije rekla kako se nikako ne može sjetiti jedne davorije koju je pjevala sa svojim suučenicama u školi (1930-ih godina). To mi je dalo misliti. Zašto se davorija zove upravo tako, davorija? Kad otpadne prvi dio toga dvojca, kad se javi bez posestrime budnice, davorija već i nije sama po sebi tako razumljiva, pa potiče na razmišljanje i istraživanje.

S budnicom, dakle, uglavnom nema nikakvih zamki – to je pjesma koja svojim sadržajem budi domoljubne osjećaje i stvara nacionalnu svijest. Budnica ima još jedno značenje, a to je uranak (ne treba podsjećati na poznatu maksimu: tko rano rani, dvije sreće grabi). Glagol buditi, imenica budnost, pridjev budan i slične riječi potječu od prasl. *búděti, što znači biti budan, pozoran, čemu je pak temelj ie. *bheudh-, bdjeti, promatrati, ali se u to kolo upleće i bodar, čvrst, do kraja probuđen (bodro koracati, a ne mlitavo se vući). Taj je pak pridjev akvizicija iz ruskoga bódryj (u 19. st.), ali je i on u staroruski búdrú, budan, dospio iz istoga vrela. Najpoznatija hrvatska budnica jest Gajeva pjesma Horvatov sloga i zjedinjenje (1835), koja se češće navodi pod početnim stihom Još Horvatska ni propala. Takve su pjesme vrlo često i uglazbljene (sjetimo se još jedne popularne, Prosto zrakom ptica leti), jer su se tako lakše prenosile drugima, a – ruku na srce – ni ilirski glazbenici nisu htjeli zaostati za pjesnicima. Česte izvedbe ubrzo su u zapećak stjerale i pjesnike i skladatelje, pa narod nerijetko misli da su te pjesme narodne, bez autora.

Uz davorije u leksikonima obično piše da su to kraće vokalne skladbe, uglavnom za zbor u ritmu koračnice, a tekst im je prožet izrazito rodoljubnim karakterom. Davorije mogu biti i pučke pjesme općenito – i to za soliste ili/i za zbor. Dakle, ni iz ovoga ne možemo još uočiti neku veliku razliku između budnica i davorija. No sama razlika krije se upravo u imenu tih „neprozirnih“ pjesama, u davorijama. Davorija znači i sámo pjevanje, dakle to je pjesma koja se uvijek pjeva (dok se npr. Gajeve budnice mogu i samo čitati ili recitirati). Najčešće su to rodoljubne pjesme (poput budnica), ali davorija može biti i vrsta glazbala, a na Kosovu je to lumpanje, pjevanje. Hektoroviću, Gunduliću i Kačiću, na primjer, davorija je bila narodna pjesma već i po tome što je u njima bio čest uzvik davor, davňri, što je mogao biti uzvik žalosti i prijekora (ej, avaj, ah – Davor, Mujo, velika žalosti!), prijetnje, ali i čuda i radosti (aj, ej itd.). Iz uzvika je nastao glagol davoriti i značio je pjevati davoriju, tj. narodnu pjesmu. No kakvo je bilo to pjevanje? Za otkrivanje njegove prirode važan je citat iz Evlije Čelebije (1611. – oko 1682.), turskoga pisca i diplomata, koji u svojem Putopisu opisuje i krajeve Hrvatske i Bosne i Hercegovine kroz koje je prošao. Kaže da živalj na tom području kaže davori, davorimo kad želi reći pjevati glasno (bodro) – pojedinačno ili u zboru.

Čim smo se dotaknuli Bosne, možemo s velikom vjerojatnosti pretpostaviti da će ondje davorija imati i neka druga, dodatna, značenja, što i ima. Davorija ondje može značiti: 1. tursku glazbu, koja se zove i dabulhana, dabulana, davulhana, daulhana, dambulhana, danburana, a sve to znači i 2. velika tambura. Dabulhana, kao vrsta glazbe, sastoji se od daulbasa ili talambasa, bubnjeva i zurli i znači ono što bismo danas rekli bend. No ni taj bend nije baš iznašašće nas današnjih, jer se i u starije doba reklo banda za službenu gradsku glazbu (molim, pripazite: nisam spominjala gradsku upravu) (Banda svira, regiment maršira). Svirke su obično bile u vrijeme kad se moglo okupiti više ljudi na javnom mjestu – na glavnom gradskom trgu, u parku, na gradskoj promenadi i sl. – pa su se u nekim našim gradovima na tim mjestima podizali natkriveni otvoreni paviljoni (neki tomu u turističke svrhe služe nedjeljom dopodne i danas). Tur. daul, davul, tabl, iz ar. t.abl, znači bubanj, a perz. nastavak –hâne, koji kao druga komponenta mnogih perzijskih i turskih složenica dolazi i kod nas u oblicima na –hana i –ana (barutana / baruthana), osnovno znači kuća.

Davoriti ima i preneseno značenje (Drukča se je pjesma nekad davorila, S. S. Kranjčević), što je značilo da se u druge diple udaralo – pristajalo se uz koga, govorilo ono što on očekuje, pa se nakon toga mišljenje promijenilo. Drukčije on sada dipli – drukčije govori, preokrenuo je kaput. Diple ili dvojnice jesu kalk, doslovna prevedenica njem. Doppelpfeife, Dudelsack (grč. diplóos, lat. duplus, duplex, dvostruk).

Neki etimolozi (npr. Obradović) smatraju da je Davor slavensko mitološko božanstvo (klanjati se Davoru i Koledu), i to ne bilo kakvo, nego čudovište sa sedam glava i sedam mačeva za pojasom, a s osmim u rukama. Kao takav strašni ratnik, nije čudo što je figurirao kao sedmoglavi bog rata. Odatle i borbeniji, bojovniji karakter davorija od budnica. Poljaci boga Davora zovu Rugewit ili Rujewit, jer je to za njih bio zaštitnik otoka Rügena u Baltičkom moru. Rügen je već zarana bio naseljen Slavenima, čiji knezovi od 12. stoljeća priznaju danski suverenitet, potom je u 17. stoljeću pripao Švedskoj, a 1815. godine Pruskoj. Nasip dug oko 2,5 km spaja ga s kopnom. Ime Rugovit dobilo je tako značenje gospodara Rügena. A da budeš gospodar bilo čega, morao si u doba traženja mjesta pod suncem za sebe i buduća neka pokoljenja biti hrabar ratnik.

Selo Svinjar u Brodsko-posavskoj županiji (na Savi), oko 3260 stanovnika, zove se od 1. siječnja 1896. godine Davor. Takva promjena nije nikakav presedan, ima ih više. Obično su motivirana nezgodnim konotacijama staroga imena. Tako se npr. selo Mrcina u Konavlima od 1961. godine službeno zove Dubravka, a rt Krnac najprije daje iskrivljenu Krnčinu, koja s vremenom postaje malo nezgodna Krmčina, pa kako to izaziva asocijaciju na krmka, od 17. prosinca 1992. godine to mjesto između Zadra i Biograda zove se Sveti Petar. U novije se vrijeme u katoličkom kalendaru Martinus (Martin, 11. studenog) prevodi kao Davorin, Davor. Pa ni svetom Martinu nije nedostajalo odvažnosti. Bio je vojnik, no poznatiji je po milosrđu, za koje se također htjelo itekakve hrabrosti. Svoj plašt, dio službene odore, prepolovio je mačem i polovicu dao siromahu.